Vedar duh, želja i upornost – Srđanov odgovor na životne izazove (VIDEO)

„Poslužim goste, dobar dan, izvolite, pitam šta će piti, oni kažu, recimo, ja cu espreso, ja cu  limunadu, ja to kažem tamo… Dobri su radnici, dobri su i gosti, prezadovoljan sam. Poneko mi kaže da nije tu očekivao da radim“, tako svoje radne obaveze i iskustva sa posla u jednom trebinjskom kafiću objašnjava devetnaestogodišnji Srđan Čučković.

Uobičajena rutina, koju hiljade konobara širom svijeta ponavlja dnevno ko zna koliko puta. Ipak, ovo nije uobičajena priča. Njen junak Srđan ima Daunov sindrom. Tek ova činjenica daje i potpuni smisao njegovoj rečenici – “Poneko mi kaže da nije tu očekivao da radim”. I zaista je tako. Mnoga djeca sa Daunovim sindromom ostaju često van svih društvenih tokova i aktivnosti. Srđan je, međutim, uvijek bio dio njih.

Konobarisanje nije Srđanov prvi posao. Oprobao se ovaj Trebinjac i kao frizer. Premda, kaže, nema zamjerki ni na taj posao, priznaje da mu je konobarisanje, ipak, draže.

„Bilo je dobro raditi i kao frizer. Išao sam na kurs i to sam završio. Onda sam fenirao mušterije, prao im kosu i masažu malo radio. Ipak, ljepše je biti konobar“, iskren je naš sagovornik.

Srđan je veseo, druželjubiv, poznaje, kaže, dosta ljudi. Voli muziku. Muzičku školu je pohađao godinu dana, prije toga je bio član Plesnog kluba „Maris“. Iza sebe ima i par nastupa, a svoje umjeće na harmonici podijelio je i sa nama.

„To sam naučio u muzičkoj školi. Tamo sam naučio nekolike klasike. Oduvijek sam volio muziku. Išao sam i na nastupe. Bilo je dosta publike, puna sala.. Dobio sam aplauz. Tako mi je dobro svirati harmoniku, to mi je život“,  priča Srđan.

Njegov repertoar čini nekoliko pjesama koje posebno voli da svira. Među njima su  i kompozicije Čudna jada od Mostara grada, Mila majko, šalji me na vodu. Voli da svira i Baha a sluša, kaže, i repere.

„Tako mi je dobro svirati harmoniku, to mi je život“ – Srđan Čučković (Foto: Direkt)

Kroz različite aktivnosti rušio predrasude

Pored muzike Srđan voli i sport. Ide na plivanje, član je Plivačkog kluba „Leotar“, trenirao je i karate gdje je stigao do zelenog pojasa.

Njegov otac Mišo ističe da su se trudili da Srđana uključe u što više aktivnosti, kako bi se družio sa drugom djecom.

„Htjeli smo da uvijek bude u nekakvom društvu, da se druži sa djecom koja nisu baš djeca iz njegovog okruženja, sa zdravom djecom, mada ne volim to da kažem, jer su i ta djeca zdrava samo trebaju malo više pomoći. Na taj način je saznavao mnogo više. Prvo je počeo da pleše u Plesnom klubu Maris i tu je bio njegov prvi dodir sa muzikom, to je nastavljeno i kroz školu. On je tu pokazao interesovanje za harmoniku, evo sad ga možemo nekad i čuti kako svira. Godinu dana je išao dva puta sedmično u muzičku školu, sad kad počne nova školska godina Srđo će opet kod profesora Milisava u nove pobjede. Trenirao je i karate, ali se nije takmičio, jer to ne dozvoljavaju ni treneri. Ide i na plivanje, ne takmiči se, ali ide redovno na treninge. Išao je i na kurs fotografije“,objašnjava Mišo.

Značajna karika u Srđanovoj postepenoj integraciji u društveni život zajednice, pored uključivanja u razne aktivnosti, bilo je obrazovanje. Pohađao je vrtić, a nakon toga i školu namijenjenu djeci sa poteškoćama u razvoju.

„U vrtić je Srđan pošao negdje poslije treće godine. U početku je bio tabu tema, jer je dijete sa posebnim potrebama. Zahvaljujući učiteljici koja ga je prihvatila kao i ostalu djecu on je primljen izuzetno dobro. Roditelji koji su jedno vrijeme imali skepsu prema njemu kasnije su bili oduševljeni Srđom. U vrtiću je ostao više nego ostala djeca, on je do sedam-osam godina bio u vrtiću, ispratio je mnoge generacije. Mi kao roditelji smo bili svjesni da ne može pratiti redovnu nastavu i prihvatili da ide u školu sa djecom sa posebnim potrebama koja postoji u Trebinju. Zahvaljujući učiteljicama koje su bile predane, Srđo je naučio sve ono sto je programom i planom bilo predviđeno za tu djecu. Tamo je naučio ćirilici, a sam kasnije latinicu, igrajući se na kompjuteru i tražeći stvari koje su ga interesovale, između ostalog i crtane filmove. Jedino što nije uspio da savlada su brojevi“, ističe naš sagovornik.

Snežana i Mišo Čučković (Foto: Direkt)

Prihvatiš realnost i ideš dalje

Nakon prvih dvadesetak dana neizvjesnosti, pošto je Srđan rođen, za koje Čučkovići kažu da su bili najteži, stigla je potvda dijagnoze na koju su doktori sumnjali. Tog trenutka bilo je jasno da slijedi velika borba.

„Kada se ta dilema riješila, bilo je jasno da nema povratka nazad i da nemamo ništa od depresije. Prihvatili smo to, svjesni činjenice da imamo i drugo dvoje djece, jedno drugo… Srđan je morao imati zdravu familiju, inače ne bismo daleko dogurali. Krenuli smo u borbu, stalno pričali, pokazivali stvari… Dok smo šetali sa njim u kolicima naglas smo sve komentarisali, i boje, i oblike i vrstu auta, da li je svjetlo, da li je vani dan“,prisjeća se Snežana, Srđanova majka.

Iz svog iskustva, roditeljima koji se nađu u sličnoj situaciji Čučkovići savjetuju da odmah krenu da rade sa svojom djecom. Ističu važnost vježbi, od onih za opšte fizičko stanje do mentalnih.

„Kad roditelj spozna da ima dijete sa Daunovim sindromom on mora odmah krenuti u neku akciju, sve zaboraviti i krenuti da radi nešto kako bi mu pomogao. Ne može se to raditi kad dijete ima deset ili petnaest godina. To je kasno. Važno je da se roditelji otvore. Ako to mi krijemo onda ništa nećemo napraviti, od djece samo pravimo biljku koju ćemo morati održavati. Mislim da je svako sakrivanje kontraproduktivno“,dodaje Srđanov otac Mišo.

Srđan je član Udruženja roditelja djece i omladine sa posebnim potrebama „Sunce nam je zajedničko“. Ono je bilo važna adresa na kojoj su i Čučkovići dobili podršku i pomoć.

„Udruženje pomogne u smislu da saznaš neke stvari koje ne znaš, preko udružnja možeš dobiti neku informaciju koja te interesuje, a nisi je u stanju sam dobiti. Tu su defektolozi, logopedi, postoje stručnjaci koji znaju šta treba znati i raditi. Srđo je stalno u nekom tretmanu, to mi ne bismo znali da nam neko od tih ljudi ne kaže. Recimo osobe sa Daunovim sindromom imaju slab mišićni tonus, zato je Srđo išao na karate, ples, plivanje“, objašnjava Mišo.

Neizvjesna budućnost posebno brine roditelje

Srđan trenutno radi u jednom trebinjskom kafiću. Ipak, njegov radni angažman stvar je dobre volje i osjećaja pojedinca koji je to omogućio, a ne nekog sistemskog odgovora na izazov zapošljavanja ove kategorije stanovništva. To nije rješenje za sva vremena, ili za svu djecu, svjestan je i njegov otac Mišo. Smatra da društvo i država u tom smislu mogu učiniti više.

„Kad je riječ o socijalnom aspektu, ova djeca su na neki način zbrinuta, određeni novac dobijaju od države, ali nas kao roditelje više brine šta posije nas sa njima. U tom pravcu bi trebalo usmjeriti priču, kad nas ne bude da oni mogu nešto raditi i da od tog rada žive. Teško je danas uopšte naći posao, ali mislim da ova djeca mogu uključiti u nešto što drugi neće da rade a oni bi tim poslom bili zadovoljni, družili bi se, bili u okruženju koje bi ih edukovalo, pa bi mogli da pruže više nego što pružaju ovako. Potrebno je da se napravi neka kategorizacija, da neko stručan kaže šta mogu raditi.  Ja ne mogu kazati šta on može raditi, ja mogu samo da nagađam. Postoje stručnjaci koji bi mogli da usmjere ovakvu djecu, ja govorim, ne samo o njemu, već i drugima. Potrebno je da ih neko usmjeri da u društvu nađu i pronađu sebe i zarade nekakav novac za svoj život“, zaključuje naš sagovornik.

POGLEDAJTE VIDEO

Piše: Marija Manojlović/Direkt

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.