Pogrešno je roditeljima zabraniti da onda kada drukčije ne ide tjelesno kazne dijete, a oni koji usvajaju zakone trebalo bi da se odupru ideološkim pritiscima da se svako tjelesno kažnjavanje proglasi nasiljem.
Opštepoznato je da je način vaspitavanja djeteta povezan sa njegovim budućim karakterom, strukturom njegove ličnosti. Do polaska u školu, dakle do šeste, sedme godine, roditelji kao glavni nosioci vaspitanja imaju najznačajniji uticaj na razvoj djetetovih psihičkih struktura.
Djetetu su potrebni pokazivanje ljubavi i disciplinovanje. Kada mu roditelji pokazuju ljubav ono razvija pozitivnu sliku o sebi i oskećanje lične vrijednosti.
Uz „ne” i „moraš” uči se dopušteno
Kada ga disciplinuju govoreći mu „ne” i „moraš”, uz povremenu negativnu posljedicu kada dijete neće da posluša, roditelji ga uče šta je dopušteno, a šta nije, kao i šta su njegove obaveze. Za razliku od pružanja ljubavi, disciplinovanje podrazumeva konflikt između djetetove volje i volje roditelja. To je zapravo neizbježni konflikt između bioloških impulsa koji upravljaju djetetom i društvenih zahtjeva koje nameću roditelji.
Upravo kroz proces disciplinovanja dijete izgrađuje svoju unutrašnju moralnu strukturu poznatu kao superego ili unutrašnji roditelj. Na osnovu roditeljskog odnosa prema djetetu ono izgrađuje svoj odnos prema sebi: pružanje roditeljske ljubavi vodi do samoljubavi, a disciplinovanje vodi ka samodisciplini.
U odnosu na pružanje ljubavi i disciplinovanje razlikujemo tri pojednostavljena modela vaspitanja. Kada roditelji optimalno pružaju i ljubav i disciplinu rezultat će biti dovoljno socijalizovana ličnost. Kada roditelji pružaju disciplinu bez pokazivanja ljubavi njihovo dijete će izrasti u pretjerano socijalizovanu ličnost koja će se cijeli život truditi da živi u skladu sa roditeljskim uputstvima kako bi dokazala da ipak zaslužuje ljubav. Kada roditelji pružaju ljubav bez uspješnog disciplinovanja dijete će izrasti u samouvjerenu, ali nedovoljno socijalizovanu ličnost koja se neće podređivati ni društvenim normama ni autoritetima. Upravo među nesocijalizovanima će kasnije biti najveći procenat delinkvenata, uzimaoca droga i slično.
Kada u sve to uključimo statistiku, možemo vidjeti kako se u različitim državama u relativno kratkom roku od nekoliko decenija smanjuje procenat roditelja koji vaspitavaju na jedan način, a povećava broj onih koji vaspitavaju na drugi način. U skladu sa tim mijenja se i slika „patologije” među djecom i mladima.
Kada sam prije desetak godina u razgovoru sa mojim austrijskim kolegama obrazlagao na osnovu iskustva dugogodišnjeg supervizora vaspitača u slovenačkim popravnim domovima da se države na pogrešan način miješaju u vaspitavanje djece tako što roditeljima oduzimaju i autoritet i moć, i da će to dovesti do dugoročnih negativnih posljedica, većina se nije složila sa tim. Bili su veoma ponosni što je Austrija roditeljima zabranila svako, pa i najmanje tjelesno kažnjavanje djece. Nedavno je objavljena statistika o maloljetničkoj delinkvenciji koja je veoma zabrinula austrijske političare. U grupi dkece delinkvenata ispod deset godina starosti registrovano je 990 djece, što je porast od 30 odsto u odnosu na 2017. Jednogodišnji porast ukupne maloljetničke delinkvencije je šest procenata. Kao i obično, umjesto da se problem sagleda šire i dublje, polemika se trenutno vodi oko kažnjavanja: da li kažnjavati roditelje ili spustiti granicu kažnjivosti djece sa 14 na 12 godina.
„Sram te bilo” – psihičko nasilje
Povremeno je u vaspitanju djece potrebno primijeniti silu ili prijetiti primjenom sile. Oni koji precizno razmišljaju znaju da primjena sile nije što i nasilje, da se nasilje definiše kao nelegitimna primjena sile. Zato bi oni koji usvajaju zakone trebalo da znaju da je pogrešno roditeljima zabraniti da onda kada drukčije ne ide tjelesno kazne dijete i da se odupru ideološkim pritiscima da se svako tjelesno kažnjavanje proglasi nasiljem.
U Francuskoj, u kojoj donedavno roditeljima nije bilo zabranjeno da po dupetu udare vlastito dijete, donesen je novi zakon koji se do te mkere miješa u odnos roditelj-dijete da propisuje šta roditelj ne smije da govori svom djetetu. Prema izvještajima medija, u „psihičko nasilje” nad djecom spadaju i rečenica „sram te bilo” u slučaju djetetovog lošeg uspjeha u školi ili negativno poređenje sa boljim đacima. U zakonu je potpuno izjednačeno „fizičko nasilje” sa „psihičkim nasiljem”, tako da prekršiocima prijeti kazna do 75.000 evra i do 15 godina zatvora.
Da li će i kod nas ozakoniti „politički korektno vaspitanje” zavisi i od sposobnosti naših roditelja da prepoznaju opasnost totalitarne države.
Politika RS
Be the first to comment