Kako sam snimila priču o ženi koja je spasila više od 10.000 srpske djece

Kako je moguće da sredovječna kućanica, doduše obrazovana žena iz više srednje klase, Austrijanka u Zagrebu, usred rata i NDH pokrene akciju i spasi 10.000 djece, a kad ludilo fašizma mine, ostane gotovo posve zaboravljena?


U akciji Diane Budisavljević, koja je od ustaša spašavala srpsku djecu, ni komunističke vlasti nisu vidjele herojski čin, ili ga barem drže podalje od javnosti, a “buržujki” oduzimaju kartoteku u kojoj je godinama opsesivno bilježila podatke o roditeljima iz logora spašene djece kojima je našla udomitelje, željela je malenim pravoslavcima sačuvati bitne informacije o njihovim identitetima. Veličini njezina djela unatoč, ili baš zato, ta žena nije bila podobna ni u jednom niti u drugom režimu.

No, puke životne slučajnosti ponekad dovedu do toga da se ublaže, ako već ne i isprave apsurdne nepravde.  Identično prezime i vrlo slično ime redateljice Dane Budisavljević i ratne heroine Diane Budisavljević ponukalo je Natašu Jovičić, u to doba, 2010., ravnateljicu spomen-područja Jasenovac, da upita Danu zna li priču o Diani. Dana za Dianu nikada nije čula do tog dana u Jasenovcu. Nataša Jovičić upućuje ju na “Dnevnik Diane Budisavljević”, što ga je 2003. izdao Hrvatski državni arhiv. Od tada do danas redateljica Budisavljević nije se prestala baviti djelom heroine Budisavljević.

Njezin “Dnevnik”, preveden s njemačkog originala, nije po izdavanju pobudio veću pozornost, ime Diane Budisavljević u hrvatsku javnost utisnuo je tek film Dane Budisavljević prije nego što je i stigao pred publiku. Premijera je u četvrtak na Pulskom festivalu.

Koji je vaš zaključak – kako je moguće da je žena spasila 10.000 ljudi, a da za nju u ondašnjoj Jugoslaviji i današnjoj Hrvatskoj gotovo pa nitko nije znao?

– Diana se svojim porijeklom nije uklapala u komunistički režim, pogotovo u njegovim prvim poratnim godinama. Nakon što joj je oduzeta kartoteka i zabranjen daljnji rad na spajanju spašene djece i roditelja koji su se vraćali iz njemačkih logora i partizana, o svojoj akciji i ulozi u spašavanju djece više nikada nije govorila. Nakon njezine smrti 1978. njezina unuka Silvija Szabo pronalazi Dnevnik i drugu dokumentaciju ostalu od Akcije. Zamislite da vi tako nešto pronađete o svojoj baki, trebalo bi vam nekoliko godina da shvatite što ste pronašli i razmislite što sad s tim. Dok se Dnevnik prevodio s njemačkog originala i pripremao za objavu, počele su pripreme za novi rat. Tu više nikoga nije zanimalo spašavanje niti veličanstvena činjenica da je tisuće hrvatskih katoličkih obitelji udomljavalo i spašavalo srpsku pravoslavnu djecu. Trebalo je opet raditi na antagonizmu i mržnji. Tako je Dnevnik izašao tek 2004., ali i tada je bio zapažen samo u stručnim krugovima kao prvorazredni povijesni dokument koji stiže s velikim zakašnjenjem. Srpske novine Večernje novosti, mislim da prve kreću s feljtonom o Diani 2010. godine. Te godine i ja dolazim u Jasenovac i tadašnja ravnateljica mi daje knjigu Dnevnik Diane Budisavljević 1941.-1945. s pitanjem jesmo li nas dvije u rodu. I tu kreće priča o ovom filmu na kojem ću raditi skoro deset godina, jer danas je 2019. i film će napokon imati premijeru.

Inače, nadmetanja tko će snimiti prvi veliki film o Jasenovcu traju desetljećima, spominjala su se i najveća redateljska i glumačka imena, čak i ona holivudska. Zašto nikada nije snimljen, ne znam. Mislim da je nas spasilo što smo radili “mali” film, usprkos priči, nikada se nismo predali megalomaniji. Natjecali smo se isključivo za novac pri filmskim fondovima koji razumiju proces nastajanja filma. Nikada nismo prihvatili “političke” novce niti one bez jasnog natječaja i kriterija. Pratili smo Dianine tragove i bili beskompromisni i zaista neovisni na tom putu. Uvijek je moguće da smo negdje pogriješili ili da nam izvori nisu bili dostupni, ali mislim da će svaki gledatelj osjetiti jasnu poruku očišćenu od svake manipulacije.

Malo je u ovdašnjem javnom narativu priča o pozitivcima, kamoli o herojima. Daleko više znamo o ubojicama, zločincima, kako iz Drugog svjetskog rata tako i iz bilo kojeg drugog razdoblja. Zašto je tome tako, kakvu to poruku šalje?

– To bi morao odgovoriti netko daleko pametniji od mene. Ja sam čak sklona vjerovati da se radi o svjetskoj zavjeri punjenja ljudi negativnim emocijama i strahom kako bi ih kad zatreba uvijek mogli usmjeriti na nekog neprijatelja, na neki rat. A možda je to i u ljudskoj prirodi, uvijek se govorilo da je “crna kronika” najčitanija, ne znam. Primjećujem i sada, baš na ovom filmu koji je film o humanosti, da su u člancima najčešće istaknuti ustaše i zločini.
Napravili ste igrano-dokumentarnu dramu. Što vam je u tom spajanju žanrova bio najveći izazov
– Puno toga. Prije svega, velika i nepoznata povijesna priča, osjetljivost i rane koje društvo nosi iz Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, različita percepcija te priče u Hrvatskoj i Srbiji, epski razmjeri akcije koji bi zahtijevali holivudski budžet… U dubini, mene je samo zanimalo ispričati priču o nepoznatoj Diani, nepoznatim suradnicima i nepoznatoj spašenoj djeci, sve redom herojima pobjede života nad smrću, dobra nad zlom.

Prvo je u planu bio dokumentarni film koji bi koristio jako puno arhivskih snimaka i Dianinu naraciju temeljenu na njezinu dnevniku. To se pokazalo neizvedivim, jer arhive iz vremena NDH ima premalo za dobar film. Tako su polako u scenarij počele ulaziti igrane scene. U početku male, sramežljive, a onda su krenule rasti zahvaljujući suradnji s iskusnim scenaristima igranih filmova, prije svega Jelenom Paljan, ali i drugih poput Meline Pote, Gorana Vojnovića, Vladimira Andrića, Katarine Pejović.

Igrani dio filma suspregnut je, upotrijebili ste ga tek da prepričate faktografiju. Dokumentarni materijal, koji većim dijelom nose spašena djeca, danas ljudi zašli u godine, pripovijeda emotivni dio priče. Koliko ste se morali kontrolirati da ne “razigrate” igrani dio?

– Znala sam da ne želim samo igrani film i da ne dolazi u obzir da snimam strašne scene patnje djece u logoru. To ne bih mogla raditi. Vjerovala sam da će atmosferu logora najbolje dočarati preživjeli, danas ljudi poodmakle dobi koji se vrlo dobro sjećaju tih dana. Oni su u filmu zapravo ta djeca. Osim toga, tijekom istraživanja pronašli smo komadić ustaškog propagandnog filma u kojemu je snimljeno sve čega se sjećaju i naši svjedoci i što je i sama Diana opisala u dnevniku. Na nekoliko sekundi vidi se i ona! Odmah sam znala da niti jedna igrana scena ne može biti jača od toga, od autentičnog trenutka, od istine.

To je, zapravo, i najveći problem spoja igranog i dokumentarnog u jednom filmu jer igrani film mora stvoriti snažnu iluziju u koju gledatelj vjeruje, a dokumentarni film je stvaran, nema iluzije. U tom bi se spoju iluzija i neiluzija stalno sudarale, gledatelj prirodno više vjeruje dokumentarnom i počinje osvještavati da su ovo glumci, kostimi, scenografija i film bi prestao biti uvjerljiv. Neke snimljene scene tako su, nažalost, morale ispasti, bile bi izvrsne u igranom filmu, ali u kombinaciji s dokumentarnim nisu funkcionirale. Jako sam zahvalna što su mi producentice, prije svega Miljenka Čogelja koja je operativno i svakodnevno bila uz mene i Olinka Vištica kao suvlasnica produkcijske kuće koja je vjerovala nas i projekt, dozvolile tu slobodu traganja i eksperimenta. To je bio veliki rizik za sve nas jer uz svu nagledanost filmovima, nismo nikada naišli na baš takvu kombinaciju i to je bila terra incognita. Hulahop je i moja produkcijska kuća, dugo se bavim produkcijom, ali na ovom filmu bio je dogovor da sam redateljica i da moram slušati svoje producentice. Bila sam dosta poslušna u tome, znala sam da bi inače nastao kaos. U filmskom procesu jako je bitna podjela zadataka, hijerarhija, a povjerenje je ono koje spaja.

U filmu je četvero svjedoka, djeca koju je Diana Budisavljević spasila. Što je bilo najkompleksnije u radu sa svjedocima, ljudima koji danas imaju oko 80 godina?

– Oni su bili divni. Većina njih je prvi put došla na mjesta nekadašnjih logora. Bojala sam se kakva će biti njihova emotivna reakcija, hoće li to moći podnijeti. Svi u vrlo ozbiljnim godinama, neki i narušena zdravlja, a trebalo je izdržati cjelodnevno snimanje. Razgovarala sam s psihologicom, pitala što očekivati i kako da im pomognem ako se dogodi slom. Rekla je da se ne brinem, da iskrena želja da netko čuje tvoju priču, makar i tako tešku, oslobađa. Osim toga da im njihove godine dopuštaju da se više ne moraju ničega bojati. Još mi je rekla neka požurim sa završavanjem filma kako bi oni to mogli vidjeti u filmu i doživjeti katarzu. Nažalost, u tome nisam sasvim uspjela, svjedokinja Zorka Janjanin je u međuvremenu umrla. Jako sam teško primila tu vijest.

Gdje ste pronašli arhivski materijal iz logora Stara Gradiška na kojem je, među ostalim, zabilježena i sama Diana Budisavljević? Tko je to snimao?

– Arhivske snimke postoje u Jugoslavenskoj kinoteci, a sve potječu iz tzv. ustaških slikopisa. Neke od njih su i ranije korištene kao ilustracija patnje djece u ratu. Značajno je da sam ja u tim snimkama prepoznala Dianu i onda sam znala da je to točno taj dan i taj trenutak. Jer Diana i sama u dnevniku piše da je tog dana u Gradiški bila filmska ekipa koja je radila propagandni film. Kasnije su te snimke iz logora uz razne druge iz bolnica i dječjih domova bile sklopljene u propagandni film o Crvenom križu koji zajedno s ustašama spašava djecu pobunjenika koji, da bi spasili glavu, ostavljaju svoju djecu. Monstruozno. To je bila retorika po uzoru na njemačku Goebelsovu propagandu. Nisu tu ustaše bili originalni. I nacisti su snimali filmove o lijepom životu u židovskim getima. Takvi propagandni filmovi snime stvarnu situaciju kojoj onda narator obrne smisao. Ali kad istina dođe na vidjelo, te snimke postaju neoborivi dokazi.

U filmu su korišteni autentični predmeti Diane Budisavljević. Što ste sve dobili na korištenje?

– Dobili smo to od Dianine unuke Silvije Szabo, koja nam je jako puno pomogla i u istraživanju i sa svojim uspomenama na Dianu. Njene uspomene nisu bile relevantne za vrijeme Akcije i Drugog svjetskog rata jer ona se tad tek rodila, ali pričala je o Diani kao baki što je barem malo pomoglo da osjetimo Dianu kao osobu, budući da ona u svom Dnevniku gotovo ništa o sebi i svojim osjećajima nije zapisala. Diana to niti nije nazivala dnevnikom nego “Izvještajem o radu Akcije D.B.”. Također nam je pokazala neke Dianine osobne stvari, poput pisaće mašine na kojoj je dnevnik i napisala (koja je i u filmu), radne liste i dokumente te kartice koje su ostale nepopunjene… Bilo je veliko uzbuđenje osjetiti taj papir, vidjeti Dianin rukopis, a uvelike je poslužilo da napravimo kopije koje se pojavljuju u filmu. Bilo bi inače nemoguće rekonstruirati izgled memoranduma, dozvola, štambilja, pisama, dopisnica koje su zatočeni roditelji slali iz njemačkih logora raspitujući se za svoju djecu… Strašno je složeno raditi povijesni film, rekonstrukcije razdoblja zahtijevaju ogromne ekipe, stručnjake specijalizirane za izgled svakodnevice tog doba… Ne nastaju BBC-jeve povijesne serije kojima se divimo tek tako, to je veliko znanje i tradicija. Najteže je s tim “sitnicama” iz svakodnevice – što se jelo, koliko je koštao metar drva, kako su izgledali natpisi i brojevi kuća jer se ozbiljna povijest i povjesničari time ne bave.

Naša kostimografkinja Martina Franić skoro je odustala kad je shvatila da se ništa od materijala koji su se nekad nosili ne može nabaviti kod nas, a onda je saznala za jedan dućan u Beču. Nekadašnje slavne garderobe kostima i voznog parka Jadran filma su zapuštene i uništene. Gotovo sve kostime za glumce morali smo ponovo šivati. Bez pomoći Dianine unuke nikada ne bismo uspjeli napraviti film kakav jest, kao i bez pomoći obitelji Novković u čijem stanu smo snimali i koja nam je ustupila sav namještaj, posuđe, stolnjake.

Koliko ste uspjeli proniknuti u Dianu Budisavljević, njezin dnevnik je više taksativna bilješka o akcijama spašavanja negoli unutarnja kontemplacija? Koji vas je detalj iz Dianina života ili njezine osobnosti osobito fascinirao?

– Najviše me fascinirala njena disciplina i upornost. Kako uspijeva biti usmjerena na cilj, ne trošiti riječi na one koji ne žele pomoći, već se usmjerava prema traženju onih koji mogu. Stotine je vrata na koje je ona pokucala. Mi svi patimo od velikog rasipanja energije na zgražavanje nad ovim i onim. Kako smo bombardirani katastrofama, lako tonemo u osjećaj nemoći. To je sve potpuno nefunkcionalno. Imamo puno za naučiti od Diane, ona je velika inspiracija.

Vaš film je priča o osobnoj hrabrosti, preuzimanju osobne odgovornosti u teškim vremenima. Doba je kad usred Europe zatvaraju kapetanicu humanitarnog broda kojim je po Meditaranu spašavala emigrante od utapanja,  otupila je prvotna empatija prema migrantima, Europa zatvara vrata pred potrebitima. Puno je momenata u filmu koji svjedoče da se povijest ponavlja, uključujući i putanju zla i putanju dobra. Što ste o ljudskoj prirodi i zlim vremenima spoznali radeći na ovom projektu?

U podnaslovu imena filma stoji: najbolji ljudi u najgorim vremenima. I to je zaista film o tome. Povijest se ponavlja, ali postoji nada da čovječanstvo ipak može nešto naučiti. Diana nije išla u crkvu, ali je bila vjernica. Ta vjera da možemo bolje je beskrajno važna. Mi živimo zaključani u 1941. i šamaramo se ustašama i partizanima, potpuno nefunkcionalno i ispražnjeno od smisla. Pogled u Dianu i njene suradnike je izlazak iz te rovovske bitke u kojoj se gušimo. To je osoba koja je uspjela organizirati i pokrenuti ono kako se većina ljudi uvijek i osjeća, kao običan građanin spreman pomoći, ali ne toliko da ugrozi vlastiti život. I to je u redu, nikoga ne treba prozivati zbog toga, nametati osjećaj krivnje. Nakon upada ustaške policije u stan gdje Diana upravo sa suradnicima pakirala pakete pomoći za logor i gdje prvi put osjeti izravnu opasnost da i sama strada ona kaže – “Znala sam da moramo nastaviti usprkos rizicima jer moj život nije vrjedniji od života nedužnih, posebno djece.” To su ljudi kojima se posebnim okolnostima oslobodi ogromna snaga. Sigurna sam da njemačka kapetanica broda koji je spašavao migrante utopljenike i kojoj je prijetio doživotni zatvor je isto spremna riskirati svoj život. Fantastična je vijest da su je oslobodili, potpisala sam peticiju za njeno oslobađanje iako sumnjam da je to pomoglo. Ali to je ono što sam mogla učiniti uz svoj život i svoje obaveze. Moram citirati riječi Akiko Sato, japanske umjetnice sa zagrebačkom adresom nakon odgledanog filma o Diani: “Dano, meni ovaj film govori da sam možda i ja spašena zaslugom jedne nepoznate žene, nekad kroz povijest.” Možda smo svi. Da nema takvih ljudi, čovječanstvo bi odavno nestalo u vlastitoj destrukciji. I zato je žalosno da učimo samo o ratovima i vojskovođama i zapravo samo njegujemo taj kult destruktivnosti, a ne učimo o onima na čijim plećima zapravo opstaje čovječanstvo.

Jutarnji list

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.