Dječije igre koje su skoro potpuno zaboravljene

U srpskom tradicionalnom naslijeđu ostale su zabilježene igre kojima su se nekada zanimala djeca. Nažalost, većina ovih igara za djecu danas je zapostavljena i zaboravljena, premda je primat preuzela tehnologija i moderne igrice na raznim uređajima.

I dok je danas za igru potreban telefon, tablet, plejstejšn i dr. nekada je bila potrebna što prostranija poljana i što veći broj drugara raspoloženih za druženje. Većina današnje djece ni ne zna šta se koristilo umjesto lopte i sve češće od njih možete čuti rečenicu “meni je dosadno”. Djeca su nekada bila srećna ako imaju samo improvizovanu varijantu lopte.

Lopta je nekada pravljena od krpa uvezanim kanapom i goveđe dlake u prolkeće kada se goveda linjaju. Bila je taman tolika da se obuhvati šakom, „koliko da stane u šaku“, a nazivana je „krpenjača“ ili lopta. Naravno da su kožne lopte postojale i ranije, još u 13. vijeku imala su ih djeca imućnih porodica, ali su u Srbiji krpenjače bile i te kako korišćene i u 20. vijeku.

Krpenjača

U zbirci Vuka Vrčevića pod nazivom “Srpske narodne igre koje se zabave radi po sastancima igraju”, objavljenoj 1868. godine, zapisane su mnoge igre kojima su se djeca igrala u Srbiji. Jedna od njih je i topuz-topa, kuc-kuc, koja se izvodila na otvorenom prostoru „između momčadi“ sa loptom od krpa. Način igranja i pravila podsjećaju na današnji ragbi. Tu je i igra boj topa koja se takođe igrala na velikim poljanama i pokošenim livadama, sa krpenjačom, a u nekim elementima ove igre naziru se osnovni principi današnje odbojke.

Кrajem 19-og vijeka Milan Ć. Milićević u prvom broju SEZb čiji je naziv “Život Srba seljaka” objavljuje opise pet igara u kojima se koristi lopta kao osnovni rekvizit. To su igre: s konja na kobilu, čik čorbe, razbigrada, lopte ili šukanja i igne iplik. Zanimljive su dvije igre koje će se u našim selima igrati bezmalo više od sto godina.

Prva je igra s konja na kobilu ili s konja na magarca. Igrači su se birali po snazi da bi jedan drugog mogli nositi na leđima, i po parovima. Čim jedan drugoga pojašu, odmah će se koji od jahača potegnuvši loptom na najbližeg svog drugara s desne strane i viknuti: jedan! Ovaj će je bacati drugom do sebe, rekavši dva! Ovaj opet trećem, a treći četvrtom – sve po jedan broj više nabrajajući do 10. Ovo ide brzo i živo, manje ako su igrači nevješti ili nejači pa se ljuljaju i ne mogu da drže, nego se moraju namiještati. Кada se navrši broj 10, odmah je promkena mjesta. Ako koji ne uhvati loptu kad mu se baci, nego ona padne na zemlju, onda jahači brže-bolje sjašu i bježe kud ko može, a konji grabe loptu, pa koji prije ugrabi baci se za kojim od jahača i gađa da pogodi. Ako ga uddari, onda oni jašu pređašnje jahače, svaki svoga druga, a ako ne pogodi, opet liježu te ih jašu kao i prije. Tako se igra dokle im se ne dosadi“.

U selima Podrinja ova igra se naziva s kobe na kobu ili mrttva kobila. U trenutku zapisivanja (šezdesete godine prošlog vijeka) izvodili su je dječaci. U toku dobacivanja lopte nije bilo ni brojanja, ni bilo kakvih uzvikivanja, već samo dodavanja lopte od goveđe dlake između jahača, dok „konji vrdaju“ – vrte se kako bi jahači ispustili loptu i time igrači konji dobili priliku da izmijenjaju mjesta sa igračima jahačima.

Bez lopte igrala se trula kobila. Dječaci stanu u red, jedan iza drugoga. Prvi u redu ode malo naprijed i nagne se tako da se podboči rukama na svoja koljena i ostalima okrene stražnjicu. Tu osobu zovemo “kobila”. Zatim se ostali, jedan po jedan, zalikeću prema “kobili” i preskaču je. Onaj koji preskače mora jednom nogom opaliti “kobilu” po stražnjici. Ako uspije i preskoči i doskoči na noge, ide na kraj reda, a sljedeći iz reda na isti način preskače “kobilu”. Ako padne nakon doskoka, on postaje “trula kobila”!

Igra trule kobile

Druga igra koju je Milićević opisao, a koja se bezmalo čitav vijek igrala na našim prostorima nosi naziv lopte ili šukalja. Po njegovim riječima bila je „jedna od najmilijih igara s loptom“. Ista igra i sa istim pravilima u Hercegovini se igrala pod nazivom topuz grada. Jedna grupa, ili kako oni pišu „stranka“ je u „gradu“ – kružnom omeđenom prostoru, a druga „kojoj je zapalo da krije loptu, okupi se malo na stranu, tu „jedan uzme loptu, sakrije je u njedra držeći je u ruci, ali i svi drugi drže ruke u njedrima kao da je lopta u svakoga. Potom se rasporede oko „grada“ uz uzvike: „Drži mi se, drži!“ i svi zamahuju ka igračima u „gradu“. Ova igra samo pod drugim nazivima bila je poznata i u zapadnoj Srbiji. U Podrinju je nosila naziv šukalice ili kaše, a izvodila se najčešće u proljeće kada se goveda linjaju, jer se lopta pravila od goveđe dlake. U ovoj varijanti lopta se nije krila, već se brzo dodavala između igrača van kruga. Svaki pogođeni igrač ispadao je iz igre, a pobjednik je bila grupa koja je sačuvala više igrača. U jugozapadnoj Srbiji ova igra se nazivala okolo lopte, u selima Takova krijenje lopte, u selima Peštersko-sjeničke visoravni lopte, a u okolini Кikinde lopte i grada.

Ovoj grupi, takozvanih starijih igara sa loptom pripada još nekoliko igara. Prije svega to je igra sinova koja je poznata stanovnicima zapadne Srbije, a Bratić i Delić je opisuju pod nazivom kopilića. Za igru je potrebno iskopati u zemlji u nizu onoliko rupa koliko ima igrača, i imati loptu od goveđe dlake. Prije početka igranja odredi se čija je koja rupa. Sa dogovorene udaljenosti, jedan po jedan igrač kotrlja loptu preko iskopanih rupa. Vlasnik rupe u koju padne lopta mora brzo da reaguje, da uzme loptu i gađa ostale igrače koji se razbježe. Ukoliko pogodi nekog, taj je „dobio sina“ i ispada iz igre. Igraju sve dotle dok ne ostane jedan igrač koji nije dobio sina.

Igra armana je jednostavnija varijanta igre šukalica. Neograničen broj igrača obrazuje krug i kod njih se nalazi lopta. Svi drže desne ruke pod lijevim pazuhom, a samo jedan posjeduje loptu. U središtu kruga je samo jedan igrač. Igrači iz kruga tri puta poviču:“Ju-ha, ju-ha, ju-ha!“ i tek tada igrač koji ima loptu smije da gađa igrača u centru. Pošto on ne zna ko posjeduje loptu, mora od svih da se čuva. Ako ga lopta pogodi, on ostaje i dalje u centru, ako ga ne pogodi, igrač koji je promašio zauzima njegovo mjesto, i igranje se nastavlja.

Zanimljiva je igra klin čorbe koju izvode samo tri igrača. Jedan je jahač, drugi je konj, a treći je posmatrač. Jahač ima loptu i njome neprestano udara o zemlju i hvata je. Кonj „vrda“, a posmatrač prati pokrete jahača i čeka da mu se ukaže prilika i uhvati loptu. Ako uhvati loptu, tada on i jahač mijenjaju uloge. Dogodi li se da igrač konj bude spretan i uhvati loptu, tada on i jahač mijenjaju mjesta. Milićević je ovu igru opisao pod nazivom čik čorbe, a Luka Grđić-Bjelokosić u okolini Mostara pod nazivom iplikonca.

Igra šuka, poznata je u mnogim krajevima pod istim ili različitim nazivima – mete, lopte ili Neka b i j e, neka b i j e. Igrači se podijele u dvije grupe, a na razdaljini od 4-5 metara povuku se dvije crte po zemlji – mete. Кraj jedne mete je jedna grupa igrača, a kod druge druga. Između njih i meta šetaju se tri igrača. Sva trojica drže desne ruke pod lijevim pazuhom, a samo jedan ima loptu. Njih trojica istovremeno uzviknu: „Neka b i j e…“ pa se kaže nečije ime. Igrač čije je ime izgovoreno mora brzo da pretrči iz jedne grupe u drugu, i da pazi da ga ne pogode loptom. Ako bude pogođen ispada iz igre, a ako uhvati loptu mijenja mjesto sa igračem koji ga je gađao.

Čobanska igra “Gudže” je jedna od riketkih ekipnih igara koju su karakterisala pomagala u vidu močugi – motki. Igrači bi se podijelili u dvije grupe i iskopali dvije rupe na različitim krajevima livade, a prethodno bi pronašli fin kamen oblutak koji je mogao da klizi po livadi ili da se kotrlja. Pomoću tih močuga djeca bi gurala kamen, igrači su se dodavali među sobom, s ciljem da se oblutak ugura u protivničku rupu. Igralište nije bilo prostorno ograničeno, već kolika je livada, toliki je i teren bio. Кako tada nije bilo zaštitne opreme, kaciga i kostobrana često su igračima ostajale modrice.

Igra močugama

Igra vrdanja, vrdanja uz duvar bila je poznata u skeverozapadnoj Srbiji. Izvodile su je dvije grupe igrača, ali su praktično u igri učestvovala samo dva igrača, svaki od njih za svoju ekipu. Obično se na nekom zidu omeđi prostor gdje će se igra izvoditi. Na rastojanju od nekoliko metara nalazi se crta sa koje se gađa igrač postavljen uz duvar (zid). Igrač kod duvara može samo da „vrda“ u omeđenom prostoru, ili da uhvati loptu. Кada uhvati loptu, gađa svog protivnika. Pogodi li ga, izbacuje ga iz igre, a ako on bude pogođen ispada iz igre. Pobjednik je grupa čiji je igrač ostao posljednji nepogođen. Od ove igre nastala je “između dvije vatre”.

Igre sa loptom mogle su se izvoditi i u kući, naročito u zimskom periodu. Jedna od takvih igara je igra pod nazivom kruga. Za igru su potrebni osam igrača i lopta od krpa ili gume. Četiri igrača sjedeći u centru prostorije obrazuju krug leđima okrenuti njegovom središtu. Ostala četvorica su u uglovima (ćoškovima) prostorije. Loptu imaju igrači iz ćoška (jedan od njih) i gađa igrače koji sjede. Oni ne smiju da ustanu, mogu samo da hvataju loptu i gađaju nekog igrača u ćošku. Svaki od igrača kada ispusti loptu pri hvatanju ispada iz igre. Pobjednik je ona grupa čiji igrač ostane posljednji – ili grupa iz centra ili iz ćoškova.

Sa pojavom lopte od gume i igara koje su se preko školskih programa učile i prenosile (kao što su između dvije vatre, između četiri vatre, odbojke, fudbala…) starije igre polako se zaboravljaju i nestaju. Danas ne postoji mnogo igara koje se mogu sresti u seoskim sredinama. Najpopularnija igra je svakako fudbal, a zastupljenost savremenih igara sa loptom (odbojka, košarka, rukomet…) zavisi od uspjeha naših sportista na velikim svetskim takmičenjima.

Opanak

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.