Svadba sa minimum 200 zvanica
Opštinsko, crkveno vjenčanje, pripiti kumovi, bidermajer, običaji, suze radosnice podjednako lipte i niz svekrvine i niz taštine obraze.
Mladenci kao golupčići, gledaju se, dodiruju se, ljube se. Plešu. Djeluje da su u ljubavi. Mladi, lijepi, baš u onim, po mišljenju okruženja, najpogodnijim godinama za ženidbu i udaju.
A onda, par mjeseci potom – beba. Sjećate se kao da je juče bilo, i prvog zuba, i prvog koraka, i prvog septembra kada je pošao u školu. Trudite se da mu obezbijedite što bezbrižnije djetinjstvo, iako vaš brak sve više prestaje da bude bezbrižan. Trudite se, ali zaštititi dijete od roditeljskih nesuglasica je izazovna misija kao kad biste ga bacili u more, a željeli da se ne pokvasi. Nemoguća.
Najveću nesreću u djetetu ne bude svađe same po sebi, već nesreća koja ostaje u roditeljima nakon što se posvađaju. Ta gorčina, tuga i bijes koju nastave da nose sa sobom kroz dan i nesvjesno ih dijele sa djetetom je ono što omogućava svađama da u djetetovoj glavi traju mnogo duže nego što je trajala ona rasprava riječima. Kako vrijeme odmiče, tako postaje svima jasno da reanimiranje braka više ne pomaže, da kola idu nizbrdo, da nezadovoljstvo nadjačava postojanje ikakvih razloga za opstanak braka, a ponajviše postaje neizdrživo saučestvovanje u bolu koji zajednički život iz dana u dan sve više izaziva.
I tada se dogodi famozni razvod. Sudske parnice, centri za socijalni rad, advokati, presude, suze – ovoga puta tugosnice – lipte i niz svekrvine i niz taštine obraze. Isto kao i onomad, kad biješe svadba, samo tada od ponosa, a sada od sramote. Vi, daleko od golupčića, već više kao dvije ofucane pernate živuljke, ne gledate se, ne dodirujete se, ne volite se. Ne djeluje da ste ikada bili u ljubavi. Zreli, sredovječni, baš u onim, po mišljenju okruženja, najnepogodnijim godinama za razvod i rastanak.
Kod nekih ljudi, priča se ovdje završava. Jer nakon kraja dozvole sebi nov početak. Kod nekih, ovdje počinje nov nivo u igrici zvanoj propali brak. Prežive razvod, ali ga ne prevaziđu. Nastave da ga nose sa sobom u budućnost, tačnije ostaju da žive u prošlosti u kojoj se razvod dogodio ne dopuštajući sebi da im se budućnost ikada dogodi. Misle da su u sadašnjosti, a zapravo i dalje žive u propalom braku samo sada nemaju sa kim da se svađaju već vode nemušte rasprave sa sobom.
Ako se iko pita kako da bude najbolji otac na svijetu – neka voli ženu koju je odabrao da bude majka njegovog djeteta. Ako se iko pita kako da bude najbolja majka na svijetu – neka voli muškarca kog je odabrala da bude otac njenom djetetu.
Jer dijete shvata ljubav kada u ljubavi živi, a ne kada je selektivno dajete samo njemu, a (bivše) supružnike m r z i t e. Ako poslije razvoda ne možete reći da svoje bivše volite, onda makar nemojte ni da pokazujete sve te stvari koje nisu ljubav, a koje osjećate ka njima. Prezir, gađenje, odbojnost, neslaganje, osuđivanje, svaljivanje krivice…
Jer, znate šta… Dijete čija se porodica srušila, koje više nema mamu i tatu istovremeno, već povremeno ima ili mamu ili tatu – vaš prezir ka bivšem partneru shvata lično. Ako je preživjelo razvod i rastanak, tom dodatnom m r ž nj o m samo ćete ga dokusuriti jer zna da u sebi nosi 50% genetskog materijala oca i 50% majke, a da njih dvoje preziru jedno drugo.
Ima boju kose, oblik lica i nos na oca. Ima usne i oči na majku. Osjećajan na majku, a istrajan na oca. Pošten i voli ljude – na oboje. A njih dvoje, m r z e jedno drugo. Ne shvataju da time m r z e i ono što živi u njihovom djetetu, a nije njihovo, ne shvataju da dok m r z e jedno drugo, m r z e ujedno i onaj dio djeteta koji liči na onu osobu sa kojom su ga začeli.
“Možda i nisam u pravu… Što je sasvim ok.
Ali postoji jedna bitna razlika.
Ja ih volim oboje, a oni se međusobno m r z e. Ono što ja imam da kažem o njima ponaosob mnogo je bolje od onoga što oni meni govore jedno o drugom. A povrh svega, oni su jedno drugo birali – a ja njih nisam.Šah mat.
Kad prestanu da m r z e – možda i porazgovaramo kao ljudi. Do tada, znam, imitiraćemo ljubav.“
Zapisi sa psihoterapije, Milan 23 godine
Be the first to comment