Sve je naše u tebi
a ti u nama.
Kad prođe,
to što treba da dođe,
ti ćeš stati
a mi zaplakati.
Čekalo se tako da
turoban i predug zulum ode,
ONA da nam svikne
i nebo dotakne.
Ti zlatna voštanice,
Balkanska ljepotice,
što si oko oku očevidac,
obradovaćemo te rađanjem.
Nadnešena nad Mostarom,
stražarice ljubavi,
ojačaj damar svake živuljke
jer život jesi.
Ni tajne,
ni tog vijeka
više nema.
Pod strehom vremena
zavapili su prosvjetljeni,
darovani, probuđeni
i nepresušnu kap okusili.
Dva puta si okamenovana
vjernim i vrijednim rukama
i malovjernim jezikom.
I gorjela, nedogorila
i rušena, nedorušena.
Bolje je sto puta gorjeti
već jednom ugasnuti.
Ludost, gusta i nakvasala,
ne da joj se ostariti.
Sve je naše u tebi,
a ti u nama.
Kad prođe,
to što treba da dođe,
ti ćeš stati
a mi zaplakati.
Dođu dani
kada prljava voda stane,
polje poplavi
a cvijeće se uspravi i zamiriše.
Opet krpimo slobodu
a zagrćemo riječi što lako gore.
Evo te rasteš sakralna matice,
vežu te za nebo
a tvoja djeca
tapkaju i garkaju po svijetu
ali prema TEBI se mole.
Je li ovo snoviđenje?
Vidim li oreol živih?
Čujem li zvona radosti?
Otvaraju li se Carske dveri?
Sve treperi i Vaskrsava.
Što god li je,
hvala ti BOŽE VJEČNI.
VASKRS, 2019. god.
Be the first to comment