Često ljudi, zbog savremenog tempa života, previše udovoljavanja drugim ljudima, uklapanja u društvene norme, nemaju vremena za sebe. Postaju anksiozni, melanholični, bez energije, razdražljivi, primjećuju da tako više ne mogu da funkcionišu; da je došlo vrijeme za nove promjene u životu, ali ne znaju kako, niti odakle da počnu.
To se deilo i meni.
Izgubila sam najvažniju osobu, sebe. Često sam se pitala: Ko sam ja? Koji je moj smisao? Osećala sam ogroman stid zbog toga, da sa tadašnjih 26.godina, ne znam ko sam i šta želim od svog života. Odulčila sam da pomognem sebi; potražila sam stručnu pomoć, pročitala sam silne knjige, u tom stanju očaja da sam imala sredstva da odem na Maču Pikču kod šamana, otišla bih samo da spoznam sebe i da znam šta da uradim sa svojim životom.
Nisam smjela da ostanem sama, imala sam strah od suočavanja sa svojim emocijama, mislima, osjćanjima. Shvatila sam da mi niko ne može pomoći, već samo sama sebi.
Ne očekuj da ti neko može reći ko si ti; to samo ti možeš da znaš. Posmatraj na to kao na neku uzbudljivu avanturu. Koliko godina nam je trebalo da upoznamo spoljasnji svijet, trebaće nam dosta vremena i za upoznavanje untrašnjeg svijeta.
Nakon toliko traganja i lupanja glavom, dosla sam do tako jednostavnog odgovora.
Ja sam čovjek.
Samo čovjek koji ima vrline i mane, i naučila sam da prihvatim sebe takvu kakva jesam, nesavršeno ljdsko biće. Shvatila sam da naš posao, tj. zvanja ljekar, pekar, apotekar, itd; ne definišu kao osobe, to je samo naše zanimanje. Da nas novac tj.materijalni status ne definiše kao osoobe, omogućava nam kvalitetniji život. Da nas bolesti, dijagnoze, ne definišu kao osobe, to su naše slabosti sa kojima možemo da živimo, kada ih prihvatimo.
Šta je to što definiše čovjeka ?
Čovek je kompleksno biće, sastoji se i četiri nivoa: fizičkog, mentalnog, emotivnog, duhovnog i to je neraskidiva cjelina.
Fizički nivo znači voditi računa o svom zdravlju, pravilna ishrana, unositi više namirnica koje stvaraju bazu u našem organizmu, fizička aktivnost, redovni pregledi kod ljekara, potražiti pomoć na vrijeme ako je potrebna.
Mentalna higijena je bitna podjenako kao što peremo zube svaki dan, samo ovu naviku nismo stekli od malena. nisu nas tome učili, a radićemo tako što ćemo sebe pitati: Kako se osjećam? Šta mi je potrebno u ovom trenutku? Popričati sa sobom, niste ludi ako to radite, naprotiv, tako njegujete sebe.
Emotivan nivo – birati ljude pored kojih se osjećaš prijatno i vrijedno, koji izvlače najbolje osobine iz vas kako u prijateljstvu tako i pri izboru emotivnog partnera. Znati postaviti grnice u međuljudskim odnosima, znati reći NE .
Duhovni nivo – pronaći vjeru, da l’ u Boga u vama, da li ćete se okrenuti religiji, možda vam prijaju spirutualne metode, mene svakako u teškim situacijama molitva smiruje, nekim ljudima prijaju meditacije. Na tebi je da spoznaš šta ti najviše prija, lakše češ se nositi sa stresom.
Kada na pravilan način vodimo brigu o sebi mi se osjećamo vrijedno, ispunjeno, zadovoljno, korisno. U skladu smo sa svojim mislima i osjećanjima. A doći u to stanje se vježba i uči, to je ono kad kažemo – rad na sebi.
Kako upoznati sebe ?
To je proces koji traje i koji je bez kraja, tokom čitavog života mi sebe upoznajemo.
Za početak je bitno odvojiti vrijeme, da l’ ujutru, uveče, provesti nasamo sa sobom, osluškivati sebe.
Meni pomaže opuštajuća muzika, mirišljava svijeća, napravim sebi ambijent, osluškujem i zapisujem u dnevnik, tako imam najbolje uvid u svoje emocije, želje i kad prođe neko vrijeme uzmem ponovo da prelistam i tako sebe mogu da posmatram.
Najbolje ćes upoznati sebe postavljanjem pitanja i iskreno odgovarati na njih:
Šta volim, a sta ne volim? Šta mi prija, šta mi ne prija? Da li nešto stvarno želim ili su mi nametnuli drugi? Da li radim posao koji me ispunjava? Koja su moja interesovanja? O čemu maštam ? Kako volim da provodim slobodno vrijeme? Koje su moje brige? Šta želim od života? Šta želim od drugih?
Meni je pomoglo što sam se vratila u djetnjstvo i prisjetila čega sam najviše voljela da se igram, o čemu sam tad maštala. Kao mala, voljela sam da plešem i smišljam koreografije, ali nikad nisam našla vremena da se posvetim tome, jer su moji mislili da je to glupost, a moje cijelo biće je čeznulo za tim, taj osmećaj kad ide pmesma, a ja đuskam, ta sreća je neprocjenjiva. A sebi sam to godinam uskraćivala, tako da sam pronašla Zumbu, počela da treniram i položila za Zumba instruktora.
Kao mala jako sam voljela da crtam i nisam uzela olovku u ruke jedno 18 godina, sve do prije dvije godine, kad sam se usudila i nacrtala prvi portret, mislim da sada imam dosta divnih radova i portreta , otkrila sam da je psihologija moja ljubav i evo da mogu i da pišem o tome, završavam fakultet od kog sam htjela da odustanem, ostao pravi krug ljudi koji me istinski voli takvu kakva jesam, nesavršena.
Zasto imam potrebu ovo da podijelim? Zato što sam proživljavala napade panike, anksioznost, depresiju, bila u jednom beznađu. Primjećujem da sve više ljudi to pogađa, ali malo ko smije o tome da priča jer i dalje je to sramota u društvu, biti ranjiv i pričati o osjećanjima. Nažalost, u tom stanju očaja neki se opredijele za s a m o u b i s t v o jer to vide kao jedino rješenje. Greota je jer uvijek ima opcija, izbora, svijet ne možes promijeniti, ali možes sebe .
Ja sam izabrala život, kad sam uspjela da izadjem iz tog stanja, da zavolim i upoznajem sebe, vjeruj mi, možeš i ti.
Autor: J. Nedeljković
Leutar:Net
Ostavi komentar