Zaustavite istinu!

Sve što su Vikiliks i Asanž objavili istina je i ništa drugo nego istina. To je istina o onome što Sjedinjene Države rade širom svijeta u ime američkog naroda, a da pri tome te aktivnosti skrivaju od američkog naroda, ali i od cijeloga svijeta.

Neočekivano, ali u stvari i te kako očekivano, u Londonu je u h a p š e n Džulijan Asanž, čovjek koji je osmislio i realizovao internet platformu Vikiliks i koji je kroz nju „provalio“ mračne tajne američke politike. Ono što je Vikiliks objavio o, do tada tajnim ili u tajnosti držanim aktivnostima američke vojske u Afganistanu i Iraku, o m u č e nj i m a z a t v o r e n i k a u američkom vojnom z a t v o r u Abu Graib u Iraku, o aktivnostima Nacionalne obavještajne agencije (NSA) koja sistematski, godinama, špijunira i prisluškuje širom svijeta koga god joj se svidi, uključujući šefove država i vlada zemalja što se smatraju američkim saveznicima, to je najveće „curenje“ tajnih dokumenata u istoriji. A pri tome je bitno, u stvari, najbitnije znati sljedeće: sve što su Vikiliks i Asanž objavili, istina je i ništa drugo nego istina.

To je istina o onome što Sjedinjene Države rade širom svijeta u ime američkog naroda, a da pri tome te aktivnosti skrivaju od američkog naroda, ali i od cijeloga svijeta.

Već prvim objavljivanjem onoga što se, s razlogom, tretiralo kao tajna (s razlogom zato što se nisu smjele priznati takve ilegalne aktivnosti, ili gruba kršenja međunarodnog i međunarodnog r a t n o g prava), Asanž se – blago rečeno – zamjerio američkoj vlasti (bez obzira kojoj), pa se uporno tražila mogućnost kako da se stane u kraj onome što je radio i u čemu je imao podršku glavnih svjetskih medija (koji su, zahvaljujući otkrićima Vikiliksa, podizali čitanost, gledanost i slušanost, ukratko – povećavali zaradu). Prilika se pružila kada su dvije žene u Švedskoj o p t u ž i l e Asanža za s e k s u a l n o z l o s t a v lj a nj e, što je odmah „prevedeno“ u s i l o v a nj e. Šef Vikiliksa, s t r a h u j u ć i od h a p š e nj a i izručenja Sjedinjenim Državama, koje su ga već u ono doba optuuživale kao špijuna, utočište je potražio u Velikoj Britaniji. I Britanci su, međutim, bili skloni udovoljiti američkom zahtjevu za izručenje, pa je Asanž čekao završetak pravne bitke na uslovnoj slobodi. Kada je shvatio da će na sudu izgubiti, prekršio je odredbe koje su mu omogućavale kontrolisan, ali ipak slobodan život u Londonu i sklonio se u ambasadu Ekvadora, nakon što je tadašnji ekvadorski predsjednik Rafael Korea pozitivno odgovorio na njegovu molbu da dobije politički azil.

Disidente koji razotkrivaju mračne tajne Sjedinjenih Država i njihovih krstaških pohoda širom svijeta označavaju kao izdajnike i špijune, kao opasne za nacionalnu sigurnost.

Bilo je to 2012. godine. Istraga u Švedskoj trajala je i dalje. Asanž je uporno ponavljao kako je spreman, ali u ekvadorskoj ambasadi u Londonu, razgovarati sa švedskim istražiteljima. Štokholm je tek nakon punih pet godina „shvatio“ šta Asanž poručuje i razgovor o k a z n e n o m djelu, što ga on uporno poriče, obavljen je. Nakon toga švedsko tužiteljstvo je zatvorilo slučaj kao bespredmetan, ali je ostavilo mogućnost da cijeli postupak bude obnovljen, ukoliko Asanž do 2020. godine postane dostupan švedskom pravosuđu.

Sada smo u godini 2019., što u ovom kontekstu nije nebitno naglasiti. U međuvremenu došlo je do smjene na čelu Ekvadora. Novi predsjednik, Lenin Moreno, pokazao kao podložan na američki pritisak (povezan, navodno, s obećanjem otpisa dugova), pa je najprije pooštrio uslove Asanžovog boravka u londonskoj ambasadi (zabrana primanja posjeta, zabrana korištenja interneta, zabrana davanja bilo kakvih izjava što bi se mogle protumačiti kao miješanje u poslove drugih država). Tome svakako valja dodati i to da je prvom čovjeku Vikiliksa bilo onemogućeno da odlazi u bolnice na specijalističke preglede, jer mu Britanci nisu htjeli garantovati siguran odlazak iz ambasade i povratak u nju.

I nakon svega dogodilo se da su u javnost procurili neki nezgodni podaci o novom ekvadorskom predsjedniku i njegovoj porodici, što je odmah – s pravom, ili ne – pripisano Vikiliksu, a čemu je slijedila informacija iz neimenovanih, ali „dobro obaviještenih ekvadorskih krugova“, kako će Asanž u roku od ‘nekoliko sati ili nekoliko dana’ biti isporučen britanskim vlastima. Nije bilo nekoliko sati, ali nekoliko dana jeste – do prijepodneva 11. aprila 2019. godine.

Na poziv ekvadorskog ambasadora (!) britanska policija je upala u zgradu ambasade (koja je po odredbama međunarodnoga prava – teritorija Ekvadora i „zabranjena zona“ za britanske organe gonjenja), iznijela Asanža i ugurala ga u policijsko vozilo. On je pri tome uzvikivao: „Britanija ne smije popustiti!“, ali ona Britanija koja je očito u dosluhu s SAD-om i Ekvadorom provela cijelu akciju, sigurno ga nije čula. Niti bi ga htjela čuti.

Zanimljiva pojedinost: odmah nakon h a p š e nj a, američki globalni TV kanal CNN je u potpisu na dnu ekrana objavio kako će Asanž „prvim letom biti prebačen u Sjedinjene Države“. Tek nakon toga (!) službeno je u Londonu objavljeno da ga je Britanija u h a p s i l a zbog kršenja odredbi o puštanju na uslovnu slobodu iz 2012., ali i na temelju američkog zahtjeva za izručenje, a na osnovu optužnice što je do sada držana u tajnosti.

Britanci su, međutim, poštovali proceduru, a CNN svoj potpis više nije ponavljao što nikako ne znači da objavljena informacija u osnovi nije bila tačna, naime da će Asanž završiti u američkom z a t v o r u. Za sada je osuđen zbog kršenja uslova pod kojim je bio na slobodi, odnosno u vrijeme dok je u Švedskoj trajala istraga o njegovom navodnom s e k s u a l n o m n a p a s t o v a nj u, a za 2. maj je zakazana rasprava o američkom zahtjevu za izručenje.

Istovremeno, neobične li koincidencije, jedna od žena koje ga optuužuju zbog s e k s u a l n o g z l o s t a v lj a nja već je u Štokholmu postavila zahtjev za obnovom postupka. Promatrači su složni u ocjeni da ni eventualno Asanžovo izručenje Švedskoj ne bi u osnovi ništa promijenilo, jer Švedska ima s Amerikom isti ugovor o izručenju kakav ima i Britanija.

I samo usputna impresija, jer prerano je govoriti o bilo čemu drugom: Trumpu, koji je u predizbornoj kampanji, u vrijeme kada je Vikiliks objavljivao kompromitujuće materijale o njegovoj suparnici, Hilari Klinton, euforično klicao: „Volim Vikiliks“ (I love Wikileaks!), Asanžovo izručenje vjerovatno i nije baš u interesu; mada će on sada pokušati da to ne pokaže.

Onim, međutim, koji se uporno trude dokazati kako je Vikiliks produžena ruka ruske propagande i kako je u funkciji ruskog miješanja u američke predsjedničke izbore objavljivao hakovane materijale iz vrha Demokratske stranke (npr. o m i n i r a nj u najopasnijeg unutarstranačkog rivala nekadašnjoj Prvoj dami, senatora Bernija Sandersa) to je i te kako u interesu. Eventualna Assangeova izjava koja bi bila na tragu te teorije zavjere udahnula bi novi život lancu antiruske histerije koji neodoljivo podsjeća na dane senatora Džoa Mekertija i njegovog Komiteta za istraživanje antiameričkih aktivnosti, a koji je osnova za pokretanje novog hladnog r a t a i obnavljanje trke u naoružanju.

To je, dakle, hronologija, to je ono što treba znati prije donošenja bilo kakvih zaključaka.

A na šta upućuju iznesene činjenice? Prije svega da je Vašington još jednom demonstrirao kako nije siguran niko ko mu „stane na nogu“. Duga ruka američke osvete (jer o pravu i pravdi ovdje bi zaista bilo teško govoriti) stići će ga kad-tad i bez obzira gdje je; što se vjerovatno ipak ne odnosi na zviždača Edvarda Snoudena koji je utočište našao u Rusiji.

Drugo, da SAD, ali i cijeli tzv. demokratski Zapad disidente ne tretiraju na isti način, naprotiv, da ih tretiraju potpuno različito. Dok se disidenti koji su razotkrivali mračne tajne Sovjetskog Saveza (napr. oca sovjetske atomske bombe, akademika Saharova) „kovali u zvijezde“ kao heroje i borce za istinu i slobodu, disidente koji razotkrivaju mračne tajne Sjedinjenih Država i njihovih krstaških pohoda širom svijeta označavaju se kao izdajnici i špijuni, kao opasni za nacionalnu sigurnost. I bacaju ih u z a t v o r.

Treće, a dugoročno to bi moglo biti i najvažnije, a za slobodu i demokratiju i n a j p o g u b n i j e: priča o slobodnim medijima i o slobodi novinara pokazuje se, na kraju, kao samo to: priča. Jer, ono što je radio Džulijan Asanž sa Vikiliksom, specifičan je oblik novinarstva. Da, specifičan, ali i te kako – da, novinarstva.

Poruka odaslana Asanžovim h a p š e nj e m sa vrlo izglednim izručenjem Sjedinjenim Državama glasi: mediji neće objavljivati ni ono što je istina, ni ono što javnost mora saznati da bi mogla ispravno procijeniti one koje je birala; ne, mediji će objavljivati samo ono što je po volji moćnicima i onima koji stoje iza njih (ili koji njima upravljaju kao lutkama na koncu).

Zato vrijedi ponoviti ono što je rečeno na početku ovoga teksta: sve što su Vikiliks i Asanž objavili istina je i ništa drugo nego istina.

Asanžovo hapšenje znači samo jedno: da su Sjedinjene Države, uz zdušnu asistenciju poslušnika, gromoglasno poručile: ‘Zaustavite istinu!’

Vašington neće zaustaviti istinu. I ta je činjenica ono što ohrabruje, mada će borba za istinu od četvrtka, 11. maja 2019. biti teža no što je bila prije toga datuma. Da će biti nastavljena, o tome dileme niti može, niti smije biti. A svaka država koja propusti izjasniti se o „slučaju Asanž“, i to bezrezervno jasno na tragu odbrane prava na istinu, otvoriće vrata sumnji u svoju iskrenu privrženost temeljnim načelima i vrijednostima demokratije. Svaka!

Priredio: Leutar:Net

Izvor: portalnovosti

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.