Ovih dana putem društvenih mreža naveliko se širi video u kojem nekadašnji vojnik JNA iznosi svoje gledište o r a t u, a u kojem je prikazana sva njegova besmislenost.
„Stanje je j e b e n o, eto kakvo je. Koliko ja kužim, oni kao hoće da se odcijepe, a mi kao ne damo. U stvari, mi se samo hoćemo vratiti u kasarnu, ništa više. Ovo je opća ludnica, samo da živ ostanem. Gdje da ja pucam na nekoga ili netko na mene? To ne može nikako!,“ kaže mladić koji dodaje kako ‘nijedan oficir nije p o g i n u o, nego sve sami jarani’ i kako mu je samo cilj ‘da se vrati doma i kaže majci da je živ i zdrav’.
Neki se svojim majkama, suprugama, djevojkama nikada nisu vratili živi i zdravi. Neki su se vratili i, premda neće baš javno kazati, u neformalnim razgovorima znaju ispričati sličnu priču kakvu je ispričao mladi 19-godišnji vojnik. Znaju oni vrlo dobro – njima je r a t oduzeo najljepše godine života. Mladenačka druženja, snovi i zafrkavanja preko noći su im zamijenjena bunkerima, udobni kreveti kamenom, bezbrižnost svakodnevnom s t r e p nj o m za vlastiti život, za živote svojih obitelji, svojih prijatelja. Neki su prekinuli studije, neki su odgodili svoje planove, neki ih nikada više nisu ni pokušali ostvariti jer su zakasnili. Neki se više nikada nisu vratili svemu onome što su prije svega toga bili.
Dakako, bilo je i onih kojima su r a t n e okolnosti pružile da se osjećaju kao ‘svoj na svome’ pa su iskoristili priliku kako bi mogli u b i j a t i, maltr*tirati, paliti, r u š i t i, m u č i t i, s i l o v a t i i krasti. Takvi bi, vrlo vjerojatno, isto radili i u miru da im zakoni to dopuštaju.
Kao što je rekao mladić s početka priče, mi smo se, kao, htjeli odcijepiti, a oni nam, kao, nisu dali. U tom procesu s t r a d a l a su brojna djeca, ne djeca tajkuna, uglednika i moćnika, nego djeca ‘običnih’, ‘malih’ ljudi. A onda se sada, 20 i kusur godina nakon, pokazala sva s u r o v o s t i besmislenost r a t a. Oni koji su prije r a t a imali puno, nakon r a t a dobili su još više. Oni koji s r a t o m nisu imali baš nikakve veze i koji su tada imali sreću da izbjegnu r a t n e straahote obično imaju najviše i busaju se o prsa velikim hrvatstvom i izmišljenim r a t n i m pričama. A oni koji su dali puno, imaju malo ili nemaju ništa. No, najveća s u r o v o s t koja se nerado priznaje i koju je tako teško izgovoriti je sljedeća – mi jedni drugima trebamo. A do toga da jedni drugima trebamo doveli su nas upravo oni koji su uz odcjepljenje obećavali med i mlijeko. Lagali su!
Danas, 20 i kusur godina nakon r a t a, stasali su u Dubrovniku ‘neki novi klinci’. Imaju oni 19 godina, baš kao mladić s početka priče, i srećom ne moraju r a t o v a t i. Jasno je njima tko je r a t o v a o s kime, tko je na koga izvršio a g r e s i j u, tko je htio izgraditi ‘još ljepši i stariji Dubrovnik’ i tko se kome nije ispričao. Ali jasna im je i njihova stvarnost – da će sa svojih 10 prstiju teško izgraditi svoj dom ako nisu naslijedili hotele, apartmane i restorane. Da će teško plaćati i podstanarski stan u gradu u kojem je većina privatnog smještaja podređena turistima. Da sa svojom plaćom nemaju prevelike mogućnosti posjećivati kvalitetne restorane po Dubrovniku u kojima većinom jedu stranci. Pa će povući ‘preko granice’ kako bi pojeli obrok u restoranu za pristojnu cijenu, kako bi kupili meso ili domaće povrće, a ne ono zaleđeno i nekvalitetno, kakvo im po visokim cijenama podvaljuju pod krinkom kako ‘kupuju hrvatsko’, kako bi popravili zube ili promijenili gume na automobilu. Jer sa svojom prosječnom plaćom u vlastitom gradu to jednostavno sebi ne mogu priuštiti. A očevima koji su se b o r i l i za slobodnu zemlju je obećavano nešto sasvim drugačije. Pa će ta djeca i ti mladi preći granicu. Možda ne zbog htijenja nego zbog moranja. Jer jedni drugima trebamo.
A ‘s druge strane granice’ situacija je puno gora. Mladi koji imaju godina otprilike kao mladić s početka priče prelaze svakodnevno granicu kako bi došli u Dubrovnik i zaradili za pristojan život. ‘Preko granice’ posla nema, plaće su mizerne, život je gotovo pa nemoguć. Stoga stižu u Dubrovnik, kako bi osigurali sebi kakav-takav život, rade poslove koje Dubrovčani ne žele, ne moraju ili jednostavno rade za plaće uz koje Dubrovčani ne bi mogli preživjeti. I zato će ta djeca i ti mladi preći granicu. Možda ne zbog htijenja nego zbog moranja. Jer jedni drugima trebamo.
Ljude koji dolaze ‘s one strane granice’ dubrovački poslodavci će rado zaposliti jer Dubrovniku nedostaje na tisuće radnika i više se ne može birati tko će to biti. Prebrojavanja k r v n i h zrnaca postaje stvar prošlosti jer bez radnika nema tko poslužiti goste, a bez posluživanja gostiju nema ni prihoda zbog kojih se u Dubrovniku živi nešto bolje nego u ostatku zemlje, mada i dalje nedovoljno dobro. Pa će i ti poslodavci zaposliti te ljude koji dolaze ‘preko granice’ kako ne bi morali zatvarati svoje restorane, kafiće, butige i apartmane. Pa će ih zaposliti. Možda ne zbog htijenja, nego zbog moranja. Jer jedni drugima trebamo.
I sad je odjednom od strane onih koji ne razumiju apsolutno ništa zavladala potpuna h i s t e r i j a jer nam u grad dolaze raditi tamo neki Trebinjci kojima mi nudimo priliku za život. Oni su prije 20 i kusur godina po nama p u c a l i, a danas ih mi dovodimo u Grad kako bi zarađivali. Prebrojavaju se k r v n a zrnca, radne dozvole, BiH državljanstva. Koliko ih je u Gradu? Koliko zarađuju? Na kojim su pozicijama? Tko ih je doveo? Ne znaju takvi da je udar na radnike iz Trebinja, udarac na dvije muhe koje bismo u b i l i jednim udarcem. Jedna su Trebinjci, a druga su dubrovački ugostitelji, vlasnici restorana i poduzetnici koji su do dolaska tih istih Trebinjaca morali goste tjerati iz restorana jer ih nije imao tko poslužiti i zatvarali svoje objekte.
Pa se opet okrećemo jedni protiv drugih umjesto da se sada, onako kako smo trebali i onda, prije 20 i kusur godina, okrenemo protiv onih koji su do toga doveli – da jedni drugima trebamo. Protiv onih koji su napravili da Dubrovčani moraju prelaziti granicu kako bi kupili ili dobili nešto što u vlastitom gradu ne mogu, a trebali bi moći. Protiv onih koji su napravili da Trebinjci moraju dolaziti u Dubrovnik raditi jer tamo gdje su rođeni to ne mogu, a trebali bi moći. Ti koji su do toga doveli ne moraju u Trebinje kako bi popravili automobil niti moraju u Dubrovnik kako bi mogli zaraditi pristojnu plaću. Njima je dobro gdje god da pođu, jednako kao što im je bilo dobro i prije 20 i kusur godina. Kad su govorili da će svima biti dobro. Ali nije.
Ivona Bujter, Dubrovački dnevnik
Be the first to comment