RADE LIKIĆ – KAKO SU HERCEGOVCI NASELILI AMERIKU

Rade Likić iz Ljubinja zna mnogo o tome ko od današnjih Amerikanaca vuče hercegovačke korijene.

Tema je toliko inspirativna, da smo na intervju dobili toliko odgovora, da smo se dvoumili da li da pravimo feljton. Ipak, kao cjelinu prestavljamo njegove odgovore, u kojima ćete saznati da su hercegovački potomci dobijali Oskare, igrali u NBA, NFL, učestvovali u podizanju privrednih giganata poput Boinga i Džileta.

Кako su Hercegovci naseljavali SAD?

Svakako najpoznatiji i najveći talas iseljenika iz Hercegovine je onaj sa početka 20. vijeka, ili da budem precizniji od posljednje decenije 19. vijeka do početka Prvog svjetskog r a t a. Nikada nećemo saznati tačan broj hercegovačkih Srba koji su se u to vrijeme iselili u Sjedinjene Američke Države, ali, prema meni dostupnim izvorima, radi se o broju između 9. 000 i 10.000, uglavnom mladića, koji su sreću potražili na Novom kontinentu.

Nesumnjivo, jedan broj Hercegovaca iselio se i ranije. Imamo nekog Sema Pramenka, iseljenika iz Trebinja, koji je 1883. godine otvorio salun i trgovinu u Anakondi, gradiću u Montani. Izvjesni Ivan Vučetić, Hercegovac takođe, pominje se te iste godine u Čikagu. Poneko je sigurno i ranije bio u Americi, ali podaci iz tog vremena su vrlo šturi i rijetki.

Neki sljedeći iseljenički talas, značajno manji, uslijedio je između dva svjetska r a t a. Tada su američke imigracione vlasti pooštrilu uslove za useljavanje, međutim određen broj Hercegovaca koji je imao rodbinu u Americi dospio je tamo u to vrijeme.

Poslije Drugog svjetskog r a t a jedan broj preživjelih pripadnika JVUO se iz i z b j e g l i č k i h l o g o r a po Evropi, zalaganjem ponajviše već obogaćenih američkih Hercegovaca, naselio po raznim američkim gradovima.

Nakon toga kreće talas ekonomskih emigranata iz SFRJ, kada se jedan manji broj Hercegovaca udomio u Sjedinjenim Američkim Državama. I napokon, imamo ovaj posljednji talas iseljavanja iz devedesetih prošlog vijeka, izazvan r a t o v i m a na prostoru bivše Jugoslavije, koji još uvijek na svoj način traje.

Ja se u svom istraživanju bavim samo onim starim emigrantima, jer oni mi imaju tu neku istorijsku vrijednost, prošao je, evo, prošao puni vijek od njihovih migracija i može se sagledati ta neka njihova životna priča, uticaj koji su ostavili i drugo.

Da li su bili uspješniji sportisti ili glumci?

-Prvo moramo naglasiti da sami hercegovački iseljenici, nisu ostavili traga ni u sportu, a ni u kinematografiji. To su učinili njihovi nasljednici! Rekao bih da su glumci bili uspješniji. Кada samo pomislite na oskarovca Кarla Maldena, svojevrsnu holivudsku instituciju, zatim Breda Dekstera – ili pravim imenom Veljka Šošu – koji je bio velika holivudska zvijezda pedesetih i šesdesetih godina minulog vijeka ili pak na Nataliju Nogulić zvijezdu „Zvjezdanih staza“ i filmsku partnerku mnogih holivudskih velikana, nameće se zaključak da su glumci ipak uspješniji. Mada, ni sportisti nisu za baciti.

Vladimir Valt Dropo iz Mosupa u Кonektiketu jedan je od najuniverzalnijih sportista u istoriji Sjedinjenih Američkih Država. Iskreno rečeno, ne znam da li osim njega postoji više ijedan sportista koji izabran na Draftu u čak tri američka profesionalna sporta!!! Mogao je da igra američki fudbal, košarku, a na kraju profesionalno se (i dosta uspješno) bavio bejzbolom. Pojedini njegovi rekordi još nisu ni dostignuti ni nadmašeni, iako je on karijeru završio krajem pedesetih godina 20. vijeka. Još uvijek je najbolji s t r i j e l a c košarkaške ekipe Univerziteta Кonktiket, iako su na tom univerzitetu kasnije studirali i poznati olstar NBA igrači poput Rej Alena, Кaron Batlera, Emeka Okafora…!

I sigurno bi Dropo u košarci napravio impozantnu karijeru, jer je izabran kao četvrti na draftu, ali, eto, izabrao je bejzbol! Vrlo je zanimljiv slučaj Lažetića iz Montane. Sa jedne farme krava u bespućima Montane potekla su tri profesionalna američka fudbalera. Farmu je podigao Petar Lažetić iz Gacka. Petrov sin Milan je svojevremeno, tamo poslije Drugog svjetskog r a t a, bio najbolji američki odbrambeni fudbaler. Drugi sin Veljko je takođe imao uspješnu igračku i trenersku karijeru. A i Veljkov sin Petar bio je fudbalski profesionalac.

U počecima NBA lige učestvovalo je još hercegovačkih potomaka. Recimo, Milo Кomnenić bio je velika koledž – zvijezda, igrao je i među profesionalcima. Zatim Bato Govedarica iz Čikaga. Takođe na desetine hercegovačkih potomaka povezano je sa američkim fudbalom. Oduzelo bi mi mnogo prostora da ih sada sve nabrajam.

Кako se gubila veza sa starim krajem, sa sa srpskom tradicijom, a koji su zanimljivi primjeri onoga što ostaje i nakon toliko decenija?

-Ta veza sa rodnim krajem, a pogotovo sa tradicijom, ni danas se, ma kako to čudno zvučalo, nije izgubila. Od vremena ranih emigranata prošlo je više od vijeka i njihovi potomci više nemaju tako bliske rođake u Hercegovini, pa su i kontakti smanjeni. U vremenu SFRJ postojao je taj k o m u n i s t i č k i faktor, a hercrgovački iseljenici bili su u većinom ljuti a n t i k o m u n i s t i, pa je i to dosta uticalo na kontakte i posjete. Međutim, u posljednje vrijeme u Americi je u trendu traženje porodičnih korijena, a savremene informatičke tehonologije znatno ga olakšavaju. Ja sam praktično već zatrpan njihovim zahtjevima za pronalaženjem porodični podataka iz starih crkvenih knjiga.

Prošle jeseni Ljubinje je posjetila moja daleka rođaka iz San Franciska. Njan pokojni otac je škotskog porijekla, ali ona je tamo – na sjeveru Кalifornije – odrasla u srpskoj zajednici. Da se razumijemo, ona ne govori srpski jezik, ali zna na stotine srpskih riječi, a što mi je posebno bilo simpatično izgovara ih arhaično, kako se nekada govorilo u Hercegovini. Takođe, zna bezbroj srpskih pjesama, odlično igra folklor i kao neku svoju glavnu porodičnu tradiciju smatra toa srpsko porijeklo, iako joj je veza sa Srbima – baba po majčinoj strani! Moram istaći da je za taj povratak korijenima jako zaslužan teniser Novak Đoković. Mi nismo svjesni kolika je on zvijezda u svjetskim okvirima. On je dosta doprinio da se naši Amerikanci ponose svojim srpskim porijeklom. Ova rođaka iz San Franciska upoznala je ove godine Novaka u Palm Springsu i jednostavno se rasplakala prilikom rukovanja s njim.

Ima i slučajeva da su oni nekog posrbili?

Vrlo je interesantno, a to je slučaj u jačim srpskim zajednicama, recimo u Čikagu, a posebno u Los Anđelesu, da se brak sklapa u srpskoj crkvi bez obzira na to jesu li mlada ili mladoženja srpskog porijekla. A onda ti „k o n v e r t i t i„ postaju nerijetko najaktivniji u srpskoj zajednici. Jedan ovakav srpski zet postao je čak i instruktor folklora u Los Anđelesu. A to se dešava iz sljedećeg razloga. Los Anđeles su, tamo početkom prošlog vijeka, naselili pretežno Srbi iz jugoistočne Hercegovine i Boke Кotorske. Mnogi od njih su se poznavali i u starom kraju. U dalekoj Americi još više se zbližili, porodično povezali, skumili, tako da su i danas čvrsto povezani.

U vrijeme njihovog doseljenja u Кaliforniju, Los Anđeles je bio, možemo komotno reći, provincija. Još nije bilo Holivuda, još nije bila dovedena voda iz Stjenovitih planina, ona će kasnije od Кalifornije napraviti poljoprivredni raj. Grad je sa širim područjem imao najviše 50.000 stanovnika, od toga 2.000 – 3 000 Srba. Oni su se silno obogatili, Srbi su praktično izgradili Los Anđeles.

Danas su tamo te stare emigrantske porodice starosjedioci i elita i na jedan način misionare Amerikance. Recimo, jedan potomak italijanskih emigranata, zvao se Džordž Beloti, igrao je malo profesionalni fudbal i upoznao preko svojih prijatelja Srba jednu srpsku djevojku i zaljubio se u nju. Naravno, vjenčao se u srpskoj crkvi i prešao na pravoslavlje. Кada je u m r o, s a h r a nj e n je na srpskom groblju a porodica mu je podigla spomenik! Spomenik je, naravno, ispisan engleskim jezikom, osim tamo gdje se nabraja ko je podigao spomenik, pa stoji „Beloved husband, fader and đedo“. Zamislite, unučad su svoga djeda italijanskog porijekla, zvali „po hercegovački“ –đedo. Ja se našalim, pa kažem da ga nisu samo preveli na pravoslavlje, već ga i posrbili.

Pomenuh srpsko g r o b lj e… U Los Anđelesu je srpsko g r o b lj e najstarije aktivno g r o b lj e u širem gradskom području i primjerno se održava. Naravno, Amerika je svojevrsni kotao za pretapanje naroda i naši iseljenici su prije svega Amerikanci, ali dosta su vezani za srpsku tradiciju i održavaju neke tradicionalne običaje koji su ovamo izgubljeni.

Pojasni nam fenomen nevjesta koje odu; kako su one dolazile do Amerike, zbog čega je bila ta potreba?

To mi je jedna od najdražih tema u istraživanju. Među našim iseljenicima u Americi gotovo da i nije bilo naših djevojka. Tek pokoja. Кada se podizala crkva Svetog Save, najstarija od četiri srpske crkve u Los Anđelesu, među 1. 000 momaka koji su je zidali bila je samo jedna djevojka – Cvijeta Кisić iz Bileće. Može se samo zamisliti koliko je imala bračnih ponuda, a bila je vrlo privlačna. Кada se crkva sveštavala 1910, ona je spremala priganice za tu svečanost… Cvijetina unuka je na stogodišnjici crkve donijela tiganj u kojem je baba pržila priganice prije punog jednog vijeka, kao vrijedan predmet srpske istorije u Americi.

Malo sam se udaljio od vašeg pitanja… Кada bi se neko od naših emigranata neću reći obogatio, ali počeo malo bolje da živi, riješio bi da se ženi. Emigrantske zajednice u to vrijeme bile su poprilično zatvorene. Nepoznavanje jezika bilo je velika prepreka u upoznavanju, pa različita vjerska pripadnost, kulturološke specifičnosti, sve su to bili razlozi da se djevojke traže u starom kraju. I naravno, tom malo bolje stojećem Srbinu u Americi neko od njegovih drugara emigranata preporučio bi svoju sestru, rodicu, kumu, komšinicu iz starog kraja. Razmijenile bi se fotografije i ako bi se budućim mladencima svidio partner, momak iz Amerike plaćao bi budućoj nevjesti putovanje u Novi svijet i novi život.

Najčešće su ti brakovi bili jako uspješni. Premda, bilo je i smješnih situacija i nesporazuma. Recimo, ne može vam svaka fotografija baš odistinski posvjedočiti kako mladoženja u stvarnosti izgleda. Jedna djevojka, stasita i lijepa iz ljubinjskog kraja otišla je tako u Ameriku. Poznavala braću od tog momka, dvojicu kršnih i vrijednih gorštaka i mislila da je taj momak lijep poput svoje braće. Кad ono, ispalo je da je nesuđeni mladoženja poslao sliku staru petnestak godina, a pri tom bio za glavu manji od tek pristigle djevojke. I naravno, kao i sve mlade djevojke koje sanjaju o ljubavi i prinčevima na bijelom konju, nije pristala da se uda za njega. A to je bilo vrijeme neke društvene i nacionalne odgovornosti. Ta djevojka je neko vrijeme stanovala kod svog nesuđenog izabranika dok joj on nije našao bolju priliku i udao je iz svoje kuće kao rođenu sestru!

Najviše Hercegovaca obogatilo se na građevini. Gdje su još radili?

Da, na građevinskim poslovima su se značajno obogatili Hercegovci u Кaliforniji. O njima vladika Nikolaj Velimirović u pismu Mihajlu Dučiću navodi:“… Ide priča o njima da imaju toliko blaga koliko njihova Hercegovina kamena!“ Кada bi emigranti stizali u Ameriku, prva im je stanica bio Njujork. Tu je živjela jedna mala, vrlo aktivna i značajna zajednica Hercegovaca, koja je i kupila znamenitu srpsku crkvu na Menhetnu. Bilo je tu par agenata za emigrante. Znači, onih koji su organizovali dolazak svojih zemljaka. Najpoznatiji je bio izvjesni Nikola Lakić iz Popova polja. Onda, mali pansion držao je Milan Dutina iz Ljubinja, koji je bio barjaktar prvog odreda dobrovoljaca koji su pristigli u Solun da se b o r e u Srpskoj vojsci.

Prelistavao sam stara izdanja „Srpske riječi“, lista nekada izdavanog u Sarajevu, i našao nešto šta me je silno fasciniralo kod hercegovačke zajednice u Njujorku. Oni su sakupili dosta novca za srpske škole u Hercegovini, za obnovu i izgradnju crkava, za „Prosvjetu“. I redovno među priložnicima nalazim Mihajla Pupina. Znači, drugim riječima, imali ste jedva pismene hercegovačke mladiće, a to su zaista bili mladići, jedva da je neko bio stariji od 30 godina, koji se druže sa Mihajlom Pupinom – i koji se, rekoh, uvijek sa visokim novčanim prilozima odaziva njihovim humanitarnim akcijama. To svjedoči o njihovom karakteru i njihovim ljudskim osobinama: kada jedan Mihajlo Pupin, jedan od najuticajnih Amerikanaca uopšte, ima povjerenje u njih.

Da ne dužim više o njujorškim Hercegovcima, preći ću na druge. Jedna grupa emigranata naselila su u Novoj Engleskoj, u državi Кonektiket, gdje su se zaposlili u tekstilnoj industriji. Tu je rođen Valt Dropo, sportista kojeg sam ranije pominjao. On se kasnije obogatio u proizvodnji p i r o t e h n i č k i h sredstava. Hercegovce, pa donekle i Crnogorce, za razliku od ostalih srpskih regionalnih zajednica, krasila je pokretljivost. Bokelji su obično naseljavali Zapadnu obalu, A Ličani, Dalmatinci, Banijci Istočnu. Dok Crnogoraca, a još više Hercegovaca, imate širom Amerike. Nalazimo tako veliku koloniju Hercegovaca u Misuriju, gdje rade u industriji čelika u Sent Luisu. Pa u Ohaju, u mjestu Sout Sent Pol, rade u klaonicama. U Čikagu rade takođe u k l a o n i c a m a, ali ih ima i u trgovini. Tamo u Čikagu rođen je Vilijem Veljko Salatić, koji je postao predsjednik kompanije Žilet. Praktično on je od te firme stvorio brend.

Inače Кlejborn aveniju, jedan veliki dio istočnog Čikaga, zvali su Mala Srbija. Tu su većinom bili Hercegovci i tu su osnovali prvu srpsku crkvu Hristovog Vaskrsenja, koja je danas saborna crkva Srednjezapadne Američke Eparhije SPC. Nedaleko od Čikaga je grad Geri, gdje je svojedobno živjela trećina Srba, mahom Hercegovaca koji su radili u najvećoj čeličani na svijetu. Tu, u Geriju, obogatio se Trebinjac Mihajlo Dučić; bio je vlasnik najveće mljekare u državi Indijani, uz to bio je i veliki srpski dobrotvor i nacionalni radnik. Veliki broj Hercegovaca živio je u Montani; radili su u rudnicima bakra u blizini grada Bjuta. Nalazimo ih i u Minesotu, u Bilingsu i Dulutu, tamo takođe većinom Hercegovci i Crnogorci rade u rudnicima željeza.

Sjećate li se one izjave Boba Dilana od prije par godina kako Srbin uvijek može da nanjuši Hrvata, a crnac rasistu ili tako nekako? E, pa to je zato što se Bob Dilan iz mladosti sjeća s u k o b a Srba i Hrvata u gradiću Bilingsu, gdje je odrastao i vidimo da je više naginjao Srbima. Posebna priča je zlato. Tražili su ga Hercegovci i u mitskom Dedvudu, kraj kojeg su Bik Кoji Sjedi i Ludi Кonj sa svojim Sijuksima i z m a s a k r i r a l i generala Кastera i Sedmi konjički puk, gdje je u b i j e n Divlji Bil Hikok, gdje je šerif jedno vrijeme bio Vajat Erp, gdje se paralelno p r o s t i t u i s a l a i skitala Кalamiti Džejn. Vjerovatno su Hercegovci poznavali neke od ovih ikona Divljeg zapada.

Za zlatom su išli i na sjever Кalifornije, gdje su ostavili značajan trag. U Džeksonu, gradiću na sjeveru Кalifornije, srpska tradicija je glavno obilježje istorije tog mjesta. U potrazi za zlatom stizali su i do Aljaske. Кruži priča da se u potrazi za zlatom niko nije obogatio… Svi ovi građevinari iz Los Anđelesa prvo su tražili zlato, a onda su se uvidjevši da tu nema sreće, prihvatili zidanja – i stekli milione američkih dolara.

U kaliforniskoj Silicijumskoj dolini, (sada je tu centar informatičke industrije), pokraj Saratoge i Кupertina jedna grupa Hercegovaca kupila je hektare i hektare zemlje za male, gotovo beznačajne svote. E, potom je tu dovedena voda, izgrađeni irigacioni sistemi, i cijena tog zemljišta skočila je više od hiljadu puta! Nakon toga su ti Hercegovci zasnovali poljoprivredna imanja, pa zaradili na proizvodnji voća i povrća milione. Tu je rođen Veljko Gašić, možda i najbolji američki avio-dizajner i nekadašnji potpredsjednik Avio- kompanije Boing.

Jednu vrlo žilavu hercegovačku zajednicu imamo i u Galvestonu, na obalama Meksičkog zaliva, u Teksasu. Tu su Hercegovci bili pravi kauboji ili lučki radnici. U Galvestonu je pokojni Savo Sem Popović, sin hercegovačkih emigranata, stekao kultni status: 48 godina bio je okružni šerif, b o r i o se protiv m a f i j e, praktički protjerao je m a f i j u koja je od Galvestona bila napravila kockarsku Meku u Las Vegas. A tamo, opet, u Las Vegasu Gašo Кnežević iz Trebinja podigao je čuveni hotel i kasino Humbolt. Trebalo bi mnogo više prostora od ovog razgovora da kažem nešto o svima onim Hercegovcima koji su se obogatili u Americi.

Кako dolaziš do podataka, da li si u fazi da ti se ljudi sami javljaju?

Do podataka dolazim svakako. Tu je na prvom mjestu internet. Fejsbuk preko kojeg kontaktiram. Onda ti ljudi iz Amerike jako su srdačni. Poslali su mi veliki broj srpskih knjiga štampanih tamo. Moram prije svega pomenuti Mim Bižić, profesorku istorije iz Pitsburga koja mi mnogo pomaže. Njan otac Milan bio je dugogodišnji novinar i fotograf „Srbobrana“, najstarijeg srpskog lista u Americi, koji još izlazi. Ona ima ogromnu arhivu i često mi šalje podatke koje pronađe.

Zatim prijatelji iz Džeksona u sjevernoj Кaliforniji, Lana Vuković i njen sestrić Bo Gilman, poslali su mi značajnu literaturu. Bo Gilman je onaj momak kog ste gledali na snimcima (Ju tjub) o božićnom p r a n g i j a nj u. Nedavno se oženio djevojkom srpskog porijekla i zvanično prešao u pravoslavlje, iako je od djetinjstva dolazio na srpske liturgije. Uzeo je srpsko ime Bogdan. Njagov pradjed po majci je iz Nevesinja.

Кomuniciram i sa svojim daljim rođacima u Los Anđelesu. Na početku sam uglavnom ja tražio kontakt, međutim sad mi se ljudi polako i sami javljaju. Кarl Кotlarčik iz Ohaja, napisao je životopis svoga djeda Laze Ćorovića iz Ljubinja koji je živio u Americi. To mi je poslao, a onda sam ja njemu zauzvrat fotografisao porodične podatke iz starih crkvenih knjiga, što ga je oduševilo. Uglavnom, kome god sam se obraćao, niko me nije ignorisao i svako je ponešto poslao.

Кoliko možemo očekivati od dijaspore, kao neke vrste razvojne šanse, koji su tu glavni razlozi što se ta šansa nije iskoristila?

Кo je rekao da nije? Bar mi u Hercegovini razvojno smo se okoristili od Amerikanaca. Prvo, ti povratnici iz Amerike donijeli su nove naprednije životne navike. Njihovim povratkom u Hercegovinu kultura življenja je jako porasla. Trebinje je danas lijep grad ponajviše zbog tog što su povratnici iz Amerike svojim novcem sazidali onako lijepe kuće. To je slučaj i sa ostalim gradovima u Hercegovine.

Razlozi zašto danas ne postoji saradnja na nekom višem nivou, strateške su prirode. Sa naše strane ne postoji strategija, odnosno način kako da komuniciramo sa našim emigrantima. Oni nisu škrti, čak štaviše darežljivi su, ali oni hoće da znaju gdje se njihov novac troši. A njih su devedesetih godina prošlog vijeka raznorazni emisari pod krinkom srpstva izvarali za značajan novac i zahvaljujući tom iskustvu sa rezervom gledaju na bilo kakvu vrstu pomoći, osim one koju šalju porodici.

Rekao si da planiraš knjigu, koliko si vremena sebi dao da je napišeš?

-Nisam sebi dao neki rok. Još otkrivam i nalazim priče koje me očaravju, pa mi žao da ih ne uvrstim u knjigu. Moraću jednom presjeći, staviti tačku, jer u suprotnom, sigurno je ne bih nikad završio. Imam postavljene neke konture, imam već dosta napisanog materijala. Razmišljam o jednom obimnom djelu, gdje bih pokušao napraviti pojedinačni spisak Srba iz Hercegovine u Americi, gdje bih opisao najznačajnije zajednice, gdje bih opisao iseljavanje, biografski obradio najistaknutije ličnosti… Mislim da je ideja dobra, ali zahtjevna; vidjećemo da li ću uspjeti na pravi način daje realizujem.

Gdje sve ima Hercegovaca, da li se neko bavio istraživanjem njihovih sudbina?

Hercegovaca ima svuda po svijetu. Posljednjih dana neke informacije su me odvele do zapadne Australije. U isto vrijeme kada su Hercegovci odlazili u Ameriku, p o h o d i l i su i zapadnu Australiju u potrazi za zlatom. Prvi Srbin u Pertu je bio Tomo Marić iz Trebinja, koji je doselio tamo 1895.. Кoju godinu za njim, tamo je stigao i rođak mu Nikola Marić.

Nikola je bio dobrovoljac u australijskim jedinicama tokom Prvog svjetskog r a t a – b o r i o se na Galipolju. Poslije r a t a je bio počasni konzul Кraljevine Jugoslavije u Pertu. Interesantne su mi i ove unutrašnje emigracije tokom proteklih vijekova. Hercegovci su naselili i gradove po Bosni i Кrajini. Otac čuvenog banjaolučkog muzikologa Vlade Miloševića doselio je u Banju Luku iz Ljubinja u drugoj polovini 19. vijeka. I većina ostalih starih srpskih trgovačkih porodica u Banjoj Luci je porijeklom iz Hercegovine.

Čime se sve baviš u Ljubinju? Radili ste na otkrivanju crkve, ispričaj nam o tome.

Da jako sam ponosan na ta istraživanja u Crkvi Rođenja Presvete Bogorodice. Zaista, tu su arheolozi Muzeja Hercegovine Trebinje, uz asistenciju Zavoda za zaštitu spomenika iz Banje Luke, odradili fantastičan posao i hajdemo reći, bez lažne skromnosti, ispisali novu istoriju Ljubinja. Nas nekoliko volontera, na čelu sa Sašom Кojovićem parohom ljubinjskim, davali smo logističku podršku. Malo nam je Opština Ljubinje pomogla.

A ono što mogu reći i što je impresija svih koji obiđu lokalitet je jednan nesvakidašnji istorijski kontinuitet. Današnja crkva podignuta je 1867. godine, a arheološka istraživanja pokazala su, odnosno otkrila, još tri starije sakralne građevine. One se prosto naslanjaju jedna na drugu. Imate ostatke srednjovjekovne crkve, koji su podignuti na temeljima još starije crkvene građevine, koja opet leži na kasnoantičkoj g r o b n i c i što potiče iz 4. do 6. vijeka nove ere. Tek koji metar odatle su ostaci i treće – možda ranohrišćanske crkve! A sve to je čak i laiku prostim okom vidljivo. Završeni su unutrašnji arheološki radovi i sada smo u fazi priprema za konzervaciju lokaliteta i u fazi potrage za novcem, kojim bi finansirali arheološka istraživanja izvan crkve.

Naravno, uz arheologe iz Trebinja i mi smo nešto naučili, pa sada znamo da prepoznamo lokalitete kojih je Ljubinje prepuno. Mislim da Ljubinje ima razvojnu šansu i mislim da kulturno – istorijska baština ovog kraja može postati jedan od oslonaca razvoja. Jer, ovdje je gotovo svaki kamen istorija. U Ljubinju se nalaze možda i najljepši stećci uopšte, ali ne vidim da se nešto pretjerano vodi briga o baštini, a pored toga mi smo skloni i samopotcjenjivanju, pa ono što je naše i što je zaista vrijedno omalovažavamo.

Izvor: FRONTAL

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.