S obzirom na svakodnevne obveze, probleme, usmjeravanje pažnje na one najmlađe, često se zaboravlja na one starije. Starački domovi su hvalevrijedne ustanove za sve starije osobe kojima je potrebna pomoć, društvo, zajednica. No, proces prilagođavanja na takvu životu promjenu nije jednostavan.
Prilikom zbrinjavanja u staračke domove, starije osobe zbog odvajanja od svoje porodice, prije svega djece, kao i zbog gubitka slobode pate od depresivnog raspoloženja praćenog agresivnijim reakcijama i u krajnjem slučaju apatijom. Očito je potrebno više rada s takvim osobama kako bi im taj proces bio što bezbolniji i jednostavniji.
To su primijetili i u domu za starija lica “Ivan Pavao II” u Banjaluci, gdje su Aleksandra Antešević, Tamara Kotaranin, Slađana Lažendić i Jelena Krivokuća, studentkinje master studija psihologije s tamošnjeg Filozofskog fakulteta, zahvaljujući stečenom znanju iz razvojne, kliničke i drugih oblasti psihologije, vodile psihološke radionice sa štićenicima.
Naime, kroz projekat “Program psiholoških radionica sa starim licima zbrinutim u staračke domove”, koji je postao jedna od uspješnih priča Fondacije Mozaik, one su pažnju usmjerile na stanje korisnika, pa su tako, u slučajevima kada bi primijetile promjene psihičkog stanja, izdvajale vrijeme za polustrukturirane intervjue kako bi što bolje upoznale njihove životne situacije, probleme, poteškoće boravka u staračkom domu, kao i njihova zanimanja i stvari koje ih usrećuju.
Tim informacijama su, potom, pomogle njegovateljima da prilagode i unaprijede svoje usluge.
“Potpuno se zapostavljaju psihosocijalne aktivnosti koje starim licima u velikom značaju mogu poboljšati, a u cjelokupnom ishodu i produžiti život”, naveli su iz Mozaika.
Dom “Ivan Pavao II” je ustupio svoje prostorije za izvođenje radionica, dok se fakultet uključio pružajući stručnu pomoć i praćenje rada studentkinja.
One su se na prvoj radionici upoznale sa učesnicima i predstavile im ono što ih očekuje u idućih nekoliko sedmica. S obzirom na mogućnosti učesnika, druga radionica je bila posvećena vježbama pamćenja s ciljem aktiviranja auditivne i vizualne memorije, kao i taktilnih sposobnosti, a sve s opštim ciljem aktiviranja kratkoročnog i dugoročnog pamćenja. Nakon toga su radili na grafomotoričkim sposobnostima, kroz dekupaž tehniku pravljenja ukrasnih satova i tehniku bojenja okvira.
Takođe, kroz razgovore o značajnim životnim događajima, radili su i na poboljšanju emocionalne inteligencije, pravilnom emocionalnom reagovanju, izražavanju i regulaciji emocija.
“Komunikacijske i socijalne vještine su vježbali i u neformalnim razgovorima tokom kreativnih radionica poput izrade ukrasnih boca, dok su presađujući cvijeće nastojali naučiti starije kako usmjeriti pažnju na samo jednu aktivnost i podsjetiti ih kakvo zadovoljstvo proizlazi i kvalitetno utrošenog vremena”, istaknuto je.
Posljednja radionica je bila posvećena zabavi i rezimiranju cjelokupnog iskustva. Jedan od sudionika, djed Petar, čak je i zasvirao harmoniku, dok su ga ostali pratili pjesmom. U njemu su probudile ljubav prema muzici kojom će sigurno i dalje razveseljavati stanare doma.
Za dvadesetak korisnika doma za starija lica, ovih osam susreta s djevojkama kroz psihološke radionice sigurno je pomoglo u procesu prilagođavanja na nešto drugačije životne uslove i učinilo njihov boravak puno pozitivnijim, dok su studentice ostvarile cilj filantropskog djelovanja – dobro drugoga ili mnogih, nezavisno o vlastitom uspjehu ili koristi.
Be the first to comment