O duhu poltronstva i podaništva

Podaništvo, poltronstvo, često i beščašće, trajni su fenomeni. Mijenjaju se vođe, sistemi i ideologije, mijenjaju se granice države, menjaju se mehanizmi propagande, kontrole i represije, slabi ili jača uticaj spoljnih centara moći. Sve se mijenja, samo mehanizam vlasti koji počiva na udvorištvu ostaje isti i uvijek sa istim, pogubnim posljedicama po sudbinu države i njene budućnosti.

Da li je ustrojstvo države totalitarno, autoritarno ili demokratsko, da li je demokratija liberalna ili neliberalna, čini se da je nebitno za fenomen o kome je ovdje riječ. Možda bi zato trebalo uvesti nekakav novi pojam, npr. udvorička, ili karikaturalna demokratija.

Da li vođe iznuđuju duh udvorištva, ili taj duh stvara vođe? Da li je riječ o specifičnim psihološkim profilima naroda koje je oblikovala mučna istorija? Da li je ovaj sindrom posebno naglašen kod „turskih Slovena“, u društvima bez aristokratske tradicije, kako to sugeriše Konstantin Leontjev?

Racionalnih opravdanja uvijek ima i najčešće se vezuju za strah od represije koja prečesto prati istoriju nesretnih naroda. Ali, represija je prvi instinkt svake vlasti i nije usud samo Srba ili pravoslavnih Slovena. Narodi se razlikuju po tome kako na represiju reaguju i na kakvu žrtvu su spremni. Ta spremnost na žrtvu je brana despotiji još od vremena Magna karte i Džona bez zemlje.

Srećom, kroz vrijeme i istoriju, cijena žrtvovanja je sve manja. Svi baštinimo slobodu za koju se neko žrtvovao, sužavajući prostor vladarske samovolje. Te žrtve nas i obavezuju. Nekada su se na kocku stavljali život i sloboda, a u modernom vremenu bi to bilo radno mjesto. Danas, u postmodernom vremenu, to je prije svega sinekura, mogućnost lagodnog života uz skute vlasti. Danas se čak i rizikovanje kakve sinekure, ne rizikovanje slobode ili hljeba, čini prevelikom žrtvom. Glad za lagodnim životom je ono što demobiliše moderne elite. To danas nije samo srpski, već postaje globalni fenomen.

Sudbinu nacije ne određuje samo hrabrost u ratu, već je određuje i hrabrost u miru. Ima li boljih dokaza za to od sudbina Srbije ili Rusije, na primjer? Čin individualne hrabrosti daje materijal za poeziju, za mit, ali nije dovoljan i za promjenu. Samo kolektivna hrabrost elite mijenja sudbinu nacije.

To je ona građanska hrabrost iza koje niko ne stoji, koju niko ne štiti i koja nikome ništa ne duguje – ni vlasti, ni opoziciji, ni domaćim, ni stranim centrima moći. U tom kontekstu, građanska hrabrost podrazumijeva volterovsku podršku svakoj slobodnoj misli i kritici, bez obzira da li se sa njom slagali. Ta vrsta hrabrosti i solidarnosti je brana svakoj zloupotrebi i garancija je normalnosti društva. Bilo je i ima hrabrih ljudi koji su postajali žrtve režima, ali ne samo režima. Oni su prije svega bili žrtve ravnodušnosti i kukavičluka sredine, ili još gore, zlurade zavisti onih bez integriteta. Kada duha solidarnosti nema, svaki pojedinačni otpor postaje besmislen.

To dijelom objašnjava i kako je jedina državotvorna nacija nekadašnje Jugoslavije dovedena u stanje u kome je danas. Srpska elita, niko drugi, prokockala je i nastavlja da „prokockava“ državu. Ne pomažu izgovori o spoljnim okolnostima. Spoljne okolnosti i moćni spoljni faktori su uvijek tu i oni su datost, ali to važi za sve narode i sva vremena.

Od otvorenog, vidljivog, vulgarnog poltronstva gore je samo poltronsko ćutanje institucija, ćutanje onih koji ne bi smjeli da ćute, onih koji se prave da ne vide ono šta se oko njih dešava. Bolje nikada ne dolazi hodom vremena. Hodom vremena u kome nema otpora ludilu, sve što je loše postaje još gore.

U ovakvim državama loše završavaju i sami moderni despoti. Okruženi besramnim udvoricama i laskavcima kakvih je uvijek na pretek, oni počinju da vjeruju u sopstvenu državničku veličinu i nedodirljivost. Izolovani u opni virtuelne stvarnosti i oni i država se pretvaraju u karikaturu koja je više tragična nego smiješna. Prije ili kasnije opna će pući, a udvorice će prve napustiti brod koji tone.

Upravo oni koji su najglasnije vikali: „Osana!“, prvi će povikati: „Raspni ga, raspni!“ – ovoga puta u ime novog gospodara… ili na kakav mig spolja. Na kraju, mali despoti postaju žrtveni jarci kako bi iza njih nacija sakrila sopstvenu krivicu.

Izvor: Politika

Priredio: Leutar NET

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.