Budale

Kad zrelo razmislim, čitav život će mi proći u čekanju. Čekao sam najprije da se rodim, pa onda da porastem, da završim ovu, pa onu školu, da odslužim vojsku, da se oženim, da dobijem djecu, pa da djeca odrastu, završe škole i dobiju svoju djecu, a za sve to vrijeme neprestano sam čekao da budale odu sa vlasti.

Najprije sam čekao da odu oni koji su nas okupirali, pa onda da odu oni koji su nas oslobodili, a zatim, da odu oni koji su nas oslobodili oslobodilaca… I taman kad pomislim, evo, ode ona budala, kad ono, na njegovo mjesto dolazi nam nova budala još punija energije nego ona stara.

Istina, posljednjih godina budale su se smjenjivale mnogo brže nego one ranije koje su znale baš da zasjednu. Ipak, čovjek nije mačka pa da ima devet života i da svaki od njih potroši na vladavinu neke budale. Мnogi koje sam poznavao nisu uspjeli da dočekaju ni smjenu onih budala za čije su vladavine rođeni i odrasli.

Istina, prije vladavine budala, imali smo veliku tradiciju, ali šta smo mi prema njoj? Spiskali smo sve vrijedno što nam je ostavljeno u nasljedstvo, baš kao i sin jednog uglednog domaćina iz Trebinja još prije onog, onog rata. Ovdje je, naime, bilo toliko ratova, da se uvijek mora reći tačno prije kog rata se nešto dogodilo.

Živio, dakle, jedan ugledan čovjek u hercegovačkom gradu Trebinju, a bio je visokog rasta, višeg od dva metra, za glavu viši od svojih sugrađana. E, pa taj čovjek, kad zađe u godine, naruči da mu se isteše javorov štap od jednog rezbara u Мostaru i ovaj mu ga napravi, za tada velike pare. Štap je, naime, bio pravo čudo. Na rukohvatu su se nalazili Мiloš Obilić i Karađorđe, Bijeli orlovi i Devet Jugovića, a svu tu divotu opasivala je ljuta guja. U Hercegovini, gdje su krstovi jedine skulpture po grobljima, štap je bio čuven od Trebinja do Gacka i od Huma do Popova polja.

A taj domaćin imao je sina, koji je, kao što to često biva, bio dežmekast i niska rasta i najveći dio svog života zavidio je ocu na njegovom štapu, čekajući da ovaj umre, pa da ga naslijedi.

I, najzad, kada sahrani oca, on izađe na trebinjsku Pjacu sa naslijeđenim štapom, tim čudom od ljepote. Ali, štap je bio velik, a on mali, pa je izgledalo kao da se štap naslanja na svog novog vlasnika, a ne on na njega. Narod ga je gledao i smješkao mu se iza leđa, a on se žalio prijateljima da mu je štap zaista prevelik.

„Pa podsjeci ga, čovječe!“, savjetovali ga oni.
„Podsjekao bih ga ja“, odgovarao je, „ali mi žao ove ljepote oko rukohvata!
„Pa, podsjeci ga s donje strane…“, govorili mu oni kojima se žalio.
„Što“,čudio se on,“Dolje mi je taman, no mi je gore visok!“

To je slučaj i sa nama i našom tradicijom. U Hercegovini smo sa njom raskinuli odmah po oslobađanju 1945 godine. Evo kako je to bilo:

Od pamtivijeka, u gradu Bileći pazarni dan je bio četvrtkom. Po obližnjim selima niko nije govorio hoćemo li na pazarni dan u Bileću, nego samo „‘oćemo li u četvrtak dolje?“ Pazarni dan četvrtkom bio je petsto godina pod Turcima, pa onda pod Austrijom, pa za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, pa dok je trajala italijanska okupacija, a onda njemačka, da bi se prvog dana nakon oslobođenja odlučilo na najvišem mjestu u opštini da se raskine sa tradicijom i da se okrene novi list. Predsjednik opštine, tako, odluči da se najprije promijeni najteža i najsudbonosnija stvar za novi poredak – da pazarni dan više ne bude četvrtkom, što nas veže za feudalnu i buržoasku tradiciju, nego da bude u petak, i tako bi.

Na bilećku pijacu izađe dobošar Meho, koji je imao najjači glas u čitavom kraju, i zabubnja po dobošu, što je tada bio jedini hercegovački Internet:

„Ćuj i poćuj narode“, zagrmi kad se okupiše ljudi. „Došo aber od narodne vlasti, da ćetvrtak nije više u ćetvrtak, nego da je ćetvrtak u petak i da se toga svako mora strogo pridržavati!…“

MOMO KAPOR

 10 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.