Budite hrabri i bježite, djeco!

Za povratak ima vremena, za bjekstvo postoji trenutak. Bježite, djeco, poštedite svoje roditelje suočavanja sa sopstvenom odgovornošću što ne znate šta da radite sa svim svojim diplomama jer je najrealnije mjesto da nešto zaradite najbliža kladionica.

Novinarka Olja Bećković kaže da svake subote posmatra djevojke i mladiće „koji hodaju ulicama Beograda iz protesta protiv svega i svakog ko je ponizio njihove roditelje i roditelje njihovih roditelja“ i pita se „ko će od njih živjeti u zemlji u kojoj se rodio“?

„Kolike su im šanse da u njihovim budućim biografijama na koricama knjiga koje će napisati, zbirki priča, arhitektonskih projekata, naučnih radova, doktorskih disertacija ili bilo gdje drugo, bude upisano: Rođen u Srbiji. Živi i radi u Beogradu, Valjevu, Kragujevcu, Nišu, u bilo kom gradu u svojoj zemlji? Ko od njihovih roditelja danas može da kaže da ’živi i radi’ u svojoj zemlji i svom gradu, bez obzira što se nikada iz Srbije nije ni mrdnuo? Stranci u sopstvenom gradu. Stranci u tuđini.

Građani drugog reda u svojoj zemlji. Građani drugog reda u stranoj zemlji. Komplikovan ili jednostavan izbor? Tri decenije unazad protestujemo s različitim zahtjevima, a iza svih je suštinski stajao samo jedan: Ne dirajte nam djecu! Ne oduzimajte im budućnost!

Protekla dva mjeseca hodamo istim ulicama zajedno sa tom istom djecom i imam duboko osjećanje da iza svake parole koju oni izvikuju stoji novi zahtjev: Ne ponižavaj mi roditelje. Ne tugujte što je za vaše roditelje prekasno da krenu za vama. Poštujte ih što su dovoljno odrasli i nelicemijerni da vas ne zadržavaju. Bježite, djeco. Budite tako hrabri. Na pogrešne puteve će vas navesti svaki sljedeći dan u kome prolazite pored uplakane majke i poniženog oca koji nema čime da je utješi. Nije vaš posao da branite njihovu čast, oni to moraju sami. Dovoljno su veliki da se konačno izbore za svoj građanski, ljudski i profesionalni integritet. Bježite, djeco.

Za povratak ima vremena, za bjekstvo postoji trenutak. Bježite, djeco, poštedite svoje roditelje suočavanja sa sopstvenom odgovornošću što ne znate šta da radite sa svim svojim diplomama jer je najrealnije mjesto da nešto zaradite najbliža kladionica. Očigledno je da vas još nije otišlo dovoljno da bi se vaši roditelji, ujaci, stričevi, teče, učitelji, profesori, komšije, doktori u studentskim poliklinikama, policajci na graničnim prelazima, zaista uplašili da će ostati sami.

Ne ostajte ovdje samo zato da nas ne biste ostavili. Idite, da biste nas natjerali da se probudimo i stvarno učinimo sve da vas vratimo u vašu zemlju i vaše gradove. Bježite, djeco, glavom s obzirom. Između ostalog, i s obzirom na činjenicu da u Srbiji na današnji dan postoje samo dva fakulteta na kojima žive i rade profesori koji su smjeli da potpišu da su protiv ZLA.

Profesor FPN-a Slaviša Orlović je iz nekog razloga prvi čije ime je predsjednik Srbije pomenuo u svom obraćanju naciji iz Davosa, izražavajući ogorčenost zbog podrške koju je Orlović dao građanskim protestima. Koliko li je tek ljut na dekana Simića i koje gore kazne od javnog pominjanja čekaju ostale potpisnike, to ćemo tek vidjeti.

Nikada se učesnik okruglog stola o slobodi medija u Davosu ne bi usuđivao na takve prozivke i odmazde da postoji više od par stotina profesora koji ga se ne plaše! Sve dok je tako: Budite hrabri i bježite, djeco!“

Buka

 14 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.