POROBILIŠTE

Želim da ti pričam o ciganki Đevriji. Živjele smo par dana zajedno na četvrtom spratu Narodnog Fronta. Narodni front je ime dobio po tome što u njemu narod na svijet dolazi frontalno.

Bilo nas je raznih u sobi. Deset čak. Najveća soba, sa najjačim promajnim cugom u cijelom krilu. Vrlo često smo morale da krevece impregniramo četvorostruko presavijenim pelenama i peškirima, da spasimo djecu sigurne smrti, u najmanju ruku – pareze. Sve smo patile od glavobolje, zatvora, nestašice ili pak pretjeranog lučenja mlijeka, patile smo od nabreklih sisa, nesanice, gladi, gnoja, orvažila, braunila, potparenih rana, neljubaznosti brkate tetkice, i ogavnosti pedijatrijske sestre iz Aušvica koja nam je djecu redovno bola svojim dugim crveno nalakiranim noktima, za ruke ih izvlačila usnule iz kreveca, i odvratnim pušačkim glasom lako, kao bizon u trku, izgovarala riječi kao što su „rahitis“, „šum na srcu“, „deformacija“, i „ulubljena lobanja“.

Sve su nas povezivale naše radosti i muke, samo je Đevrija sasvim nepovezano sjedala na krevetu u ćošku, i sa vječitim djetetom na trouglastoj sisi blenula u nas kao da smo karirane.

Sa Đevrijom su sa trećeg sprata kod nas prebacili i njenu cimerku-dušmanku, koja ju je svakodnevno proganjala, soleći joj pamet, čvrsto riješena da je prevaspita i na silu uvede u tokove civilizacije i modernog društva. Đevrija ju je trpjela sa božanskom svejednošću. Nama ostalima je bila gnusna, i povremeno bismo je opominjale da uspori malo, te stogodišnju Đevriju, majku šesnaestog, ili sedmnaestog djeteta ostavi na miru.

Ta dušmanka je bila sitna, prvorotka u trideset i petoj, nosila je naočare sa tankim zlatnim ramom, imala je grozomornu paž frizuru, i prikladno iritantan glas. Zauvijek će ostati upamćena po mnogo puta u toku doručka pokušanom opuštenom druženju, i rečenici: „DJEEEVOJKEEE!!! JE L’ SE IZMAAZATEEE??“

Đevrijino je dijete bilo jedino koje je spavalo po cijeli dan. I dok smo se mi, beskrajno ljuljajući razmaženu sopstvenu derištad pitale u vezi sa tim fenomenom, Đevrija je izgledala kao da joj nije stalo da li je dijete budno ili nije, da li ga je rodila ili nije, da li je tu, ili na Marsu. Dijete bi povremeno tiho kmeknulo, ona bi ga zasisila, iako su joj rekli da to ne radi, zbog Orvažila. Jašta mori, Đevrija baš zna šta je Orvažil. Ko zna šta je ona mislila da su joj rekli…

E, jednog ti se jutra raspomami dušmanka, pa poče da napada uvoštenu mučnu Đevriju za sve i svašta. Probudi se odojčad, prevrtaše očima porodilje, pade jedan golub mrtav napolju, samo Đevrija ne promijeni izraz lica.

U jednom trenutnku, podiže dušmanka reglere na max, tako da nekima pođe krv na uši, pa podvrisnu:
„Đevrija!!! Jesi ti popila lijek?!“

Đevrija jedva da otvori usta, i odgovori sa jakim nacionalno-manjinskim akcentom: „Pop’la“.

Dušmanka baci pogled na kasetu pored kreveta, ugleda netaknut lijek, i zavrišta poput umirućeg ognjenog zmaja: „ŠTO LAŽEŠ?! ENO TI GA NA KOMODI!!!“ Sruši se pola zida između soba, eksplodira flaša kisjele vode na simsu, nas četiri dobismo nervni slom, jedna moždani udar, a Đevrija se ne pomjeri, te istim tonom reče: „Zaborav’la“.

Ne znam šta bi sa dušmankom dalje bilo, ali u sobu baš tada stupi doktorska vizita, sa sve anturažom nafrakanih mladih sestrica uskih strukića i minića, pa nam narediše da sve k’o jedna zadignemo spavaćice, da nam međunožja i zašivene stomake ocijene, i opišu u kartonu. Nisu nam se približavale. Kritike su pljuštale sa vrata. Vidi se lijepo, gade se. Gade se drenova, hematoma, podliva, a najviše uraslih dlaka. I žure. Mali bijeli zečevi.
Jedna od njih, baš odvratna, visoko podignute kose na potiljku, i kreonom nacrtanih obrva priđe Đevriji, pa joj se unese u lice i prosikta: „Ti danas imaš zakazan pregled vaginalnom sondom. Čim završimo vizitu, dolazim po tebe, ne mrdaj.“ I ode.

Po prvi put sam vidjela da se Đevrijine obrve pomeriše, te neznatno izdigoše u čudu i panici. Spusti ti ona dijete u krevetac, baci pogled po prostoriji da prebroji svjedoke, napravi se kao da je žedna, i na prstima izađe iz sobe. Kada se ona odvratna sestra vratila, nje i dalje nije bilo.

Usledilo je Gestapo ispitvanje logorašica. Gdje je, kad je poslednji put viđena, ko ju je vidio, šta je imala na sebi. Hodnikom se satima orilo „Đeeeevrijaaa“. Dijete joj se ni tad nije probudilo.

Prođe smena, prođe dan. Ulaziše razne sestre, i raspitivahu se za Đevrijino zdravlje, ali uzalud. Tek negdje oko večere, eto ti nje. Proviri u sobu da provjeri da li je vazduh čist, i uđe kao lopov, čkiljeći u prisutne.

Skoči dušmanka kao oparena: “GDESITIBILACIODANTETRAŽEMORAŠNAPREGLEDDALISITINORMALNA…“

„Daj ućuti više!“, konačno joj odbrusi žena sa najvećim sisama u sobi. Sve smo ispoštovale hijerarhiju. Mi sa prosječnim ili nikakvim sisama smo se povukle, i prepustile slučaj Alfa ženki.
„Šta je više maltretiraš?! Šta si ti njoj?“
„Pajasamsamo….“
„Ma ućuti!”

U tom trenutku se moglo čuti samo komešanje beba u krevecima, i tetkicino psovanje u hodniku. Alfa ženka pročisti grlo, priđe Đevriji, tješiteljski je uhvati za ruku, i majčinski upita: „Gdje si bila?“

Đevrija se uspravi, lukavo se smijuljeći, pa reče: „U veceju. Tamo sam bila i juće kad su me isto jurili. Neču bre višje da me pipaju za pićku.“

Izvor: IBC Mother

Piše: Divna Peškir

 16 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.