Šta pokreće zlonamjerne riječi?

Svaka različitost među školskom djecom može postati povod za ismijavanje, zajedljive komentare i zastrašivanje. Najčešći su komentari koji se odnose na fizički izgled (zbog debljine, smiješnog imena ili prezimena, velikog nosa, načina oblačenja), a predstavljaju dio svačijeg odrastanja.

Međutim, pojedina djeca, bez obzira na uzrast, mogu biti toliko „inventivna“ u takvim „kreativnim“ oblicima izražavanja do te mjere da ugrožavaju identitet i integritet druge djece, što predstavlja vid verbalnog nasilja.

Dakle, svaki vid ismijavanja, nazivanja pogrdnim imenima, ruganje, vrijeđanje, spletkarenje, zastrašivanje i prijetnja fizičkim maltretiranjem, predstavlja alarm upozorenja roditeljima djece koja trpe nasilje, a naročito roditeljima djece koja vrše nasilje.

Šta pokreće zlonamjerne riječi?

Ružne riječi, zloba, podsmijeh i javno isticanje tuđih slabosti uglavnom su produkt duboke frusriranosti i osjećanja inferiornosti mališana koji su možda i sami žrtve verbalnog (ili fizičkog) nasilja roditelja, kao i poremećenog sistema vrijednosti (isticanje materijalnih, a ne moralnih vrijednosti i ljudskih vrijednosti). Podsmijavanje podrazumijeva nepoštovanje drugog i nipodaštavanje vrijednosti koje ima, bez uvida u sopstveno neprikladno ponašanje. Takva djeca obično nemaju empatije  (saosjećanja) za potrebe i osjećanja drugih, jer često nisu svjesna štetnosti svog ponašanja. Surovost djece koja su verbalni agresori nerijetko predstavlja kopiju modela ponašanja roditelja, ili ventil „pražnjenja“ duboko potisnutog bijesa i nezadovoljstva. Kada dijete ne doživljava sebe kao važno, teško mu je da uvaži mišljenje drugog i njegove portebe, što je osnov ruganja i agresivnog ponašanja.

Šta da rade djeca koju je pogodila tuđa zloba?

• Kao prvo, ne treba obraćati mnogo pažnje ismijavanju, jer je to jedini način da se takva djeca zaustave.
• Treba ignorisati zlonamjerne riječi, jer one više govore o onome ko ih izgovara nego o onome kome su upućene.
• Ne treba zaboraviti da se agresivna djece hrane patnjom drugih.
• Nikako se ne treba povlačiti. Trebalo bi se okrenuti oko sebe i pronaći djecu sa puno više razumijevanja.
• Uvijek se orjentisani na sopstvene vrline, a ne na mane i ne posmatrati sebe očima svojih drugova.

Ukoliko je Vaše dijete svjesno svojih vrijednosti, ukoliko se osjeća sigurno i voljeno, neće ulaziti u konflikte i nosiće se sa neuspjehom bez nasilja.

Mirjana Petrović, diplomirani psiholog, specijalista medicinske psihologije.