Ulazim sa ćerkom u hipstersko gnijezdo, ona odlazi sa društvom da se igra, a ja se bogami pomučih dok nisam našla mjesto da sjednem. Od gužve ne čujem ni svoje misli, negdje oko 50 odraslih gostiju, svi sjede ne nekim rekreacijama slamenih kocki dok ćapaju suve šljive sa kavijarom uz kajmak od brokolija.
AH, KAKAV NOBLES: PA ZAR MOJA PRINCEZA DA OSKUDJEVA U ZLATNIM KAPKEJSIMA…
Ah, kakav nobles, prosto mi laska što sam dio tog krema. Nisam zalutala na snobovski rođendan, ovako je na 90% dječjih slavlja koje posjećujem posljednjih godina. I to ne jenjava. Po tipičnom mediokritetskom šablonu, mora svega da bude u enormnim količinama. Ketering, a ne domaće. To se pije, to se toči, to se plaća, opet i opet. I radnici u igraonici da se časte, pa kad je beg bio cicija!
A beg nije cicija, beg možda ni nema, možda se zadužio na sve strane, ali kako da se ne pokaže pred ljudima! Pa zar njegova princeza da oskudjeva u zlatnim Frozen kapkejksima, torti na šest spratova i čokoladnoj fontani! Onaj turobni, degradirajući sistem vrijednosti od devedesetih ne oklijeva.
Samo je modernizovan i kvalitetno obojen rijaliti bojama.
WELCOME TO MY CRIBS.
Ne morate da gledate ni „Zadrugu“ ni „Kardašijane“ da biste bile seljanke, svakako to jeste ako vodite ovakav način života. Rijaliti već živite, to ste vi.
Tužno.
Potrošačko društvo nas je toliko uzelo pod svoje da od količine svega ne stižemo ni da uživamo duže od par sekundi u bilo čemu. Taman za Insta story. Fokus izgubljen, pogubljen, ko zna gdje. Ne tri haljine u ormaru, odnosno u garderoberu, nego 33. Ma i 333. Nema veze, nek se kupi, nek stoji, nek zakrpi poneku napuklu emociju. Bar na tri minuta. Jer nakon 10, nećemo se ni sjećati da smo bilo šta kupili.
Kao što se ni djeca neće sećati basnoslovno skupih rođendana na kojima je uvijek bila cijela grupa iz vrtića, ili cijeli razred. Ne. Djeca pamte emocije, one koje smo zaboravili da im prenesemo. Ta djeca izrastaju u zombije kojima je sve svejedno već u šestoj godini. Pa kako i drugačije kad im je uvijek i sve dostupno i dozvoljeno. Granice ne postoje. Nema uzbuđenja više, to smo zaboravili u prošlom vijeku. Kupićemo macaronse, slikati ih iphone-om, okačiti na Insta i čekirati se u fensi igraonici. Eto, srećni smo.
Megalomanija je poprimila globalne razmejre. Svega da bude u XXL veličini. I svadbe za 300 ljudi, dječji rođendani za 50-100, krštenja i slave u restoranima, nekoliko torti, XXL kokice, XXL burger, XXL čips… Izgubio se osjećaj za pristojnost.
Mislim da je lijep gest zahvaliti se vaspitačicama ili učiteljicama simboličnim poklonom, ali kad to preraste u snobovski bijes gdje se po djetetu daje po 2.000 dinara, postaje krajnje neukusno. Kao što mislim i da je degutantno poklanjati „cifru zahvalnosti“ na novootvorenom bankovnom računu. Vjerujem da postoje kreativnija i skromnija rješenja.
Šta to bješe kultura i kada su svuda okolo nikle tolike pokondirene tikve? Pokorili smo se malograđanskom vrednovanju stvari samim tim što bez pogovora pristajemo na svaki sumanuti prijedlog. Da se slučajno ne obrukamo!
Sjećate li se kakve smo mi imali rođendane kao djeca? Pozoveš nekoliko najboljih drugara kući, mama spremi sendviče sa šunkom, paradajzom i rendanim kačkavaljem, dekoriše ih majonezom i kečapom i spremi dvije vrste soka.
Domaće kiflice sa sirom i ruska salata. Torta čokoladna ili voćna sa gumenim medama i šlagom. Uživancija od par sati dok se đuska uz „Rokenrol za djecu“ i „Kolibre“.
Dječji rođendani su bili za djecu, ne i za njihove bučne roditelje koji će da cirkaju koktele i viski dok se žurka ne završi. Mama dođe po tebe nakon par sati kad se žurka završi. Kao poklon se nosila knjiga, pernica, rajf ili autić, a ne igračke od nekoliko hiljada dinara. Nije stvar finansijske mogućnosti, stvar je principa i ličnih uvjerenja koje prenosimo na djecu. I koju poruku šaljemo svojoj djeci ako se vodimo ovakvim sistemom vrijednosti dok prvi komšija koji živi do nas nema šta da jede?
MISLITE LI DA JE OK UPLATITI LJETOVANJE ILI LUKSUZNI SPA TRETMAN RAZREDNOM STARJEŠINI OD KOGA SE DJECA RASTAJU?
Ne pada mi na pamet da učestvujem u toj šaradi! A i zašto bih to radila? Ti ljudi rade svoj posao. Dužnost jedne vaspitačice je da se pedagoški odnosi prema djeci i da ih sačuva dok su roditelji na poslu. I hvala im na tome.
Kao što je i dužnost ljekara da spasava ljude. Kao što je dužnost šalterske radnice da obavi svoj posao za koji prima platu. Kao što je dužnost sveštenika da krsti dijete bez časti od 50 evra „jer niko ne daje manje od toga“.
Kolektivno smo kao narod sebe vaspitali da tako iskazujemo zahvalnost. Do te mjere da će nas krivica pojesti ako se ne odužimo za neku „uslugu“ kako dolikuje. Čak će i oni koji stvarno nemaju dati da se ne obrukaju.
Ne želim da dajem takav primjer svom djetetu. Djeca u nekom trenutku ipak treba da budu svjesna svijeta u kom živimo kao i novca i odgovornosti koju on donosi.
Be the first to comment