Teško je civilizaciji ogrezloj u logiku matematički izbalansiranog odnosa uzimanja i davanja među bližnjima, navikloj na bogatstvo i raskoš, objasniti da pravo na sreću imaju i oni koji nemaju ništa.
Ili oni kojima je oduzeto sve.
Ili oni koji su se svega odrekli poželjevši da negdje daleko od svih pronađu sopstveni mir.
Trebalo je tako ponekad, na primjer, ljepotici koja se prirodi radovala jedino na slikama instagrama objasniti da šetnja nasumice, bez pravca i cilja umije da bude ljepša od šopinga.
– Kuda idemo, pitala bi.
– Nikuda. Šetamo.
– Ali ja moram da znam kuda idem, bivala bi uporna.
– Ali ja to nikada nisam znao,.. slijegao bih ramenima.
A tek šetnja po kiši, po jesenjim i proljećnim danima. To je zanat koji se uči. Ti dani u kojima život miriše na vinjak ili jeftin viski u Nišu bi započinjali u „Vazdušnoj banji” pa bi se preko Kazandžijskog sokačeta i galerije ”Divin” oteturali do neke od birtijica ili kafića oko Čaira.
U Medisonu oni bi počinjali u „Viski Džeksu” na Stejt Stritu, nastavljali se oko „Esen Hausa” pored jezera, a onda bi produžavali duž „Vili strita” sa nekoliko usputnih stanica i završavali se u „Karibuu”, malenom ćošak baru u ulici Džonson. Ono što im je zajedničko jesu dani dosade, prohladan vazduh, ruke zagrijane ispod džepova kaputa i odsutne misli.
Pa onda klupe, kakvih sve klupa ima…
Posao je išao loše te pakleno vruće nedelje, dolari su sporo kapljali. Ostalo je dovoljno da se plate račini ali za luksuz skoro ništa. A vrućina je bila nesnosna.
Umije da ogrije na srednjem zapadu a kartonski građene kuće pružaju slabu zaštitu, naročito noću, kada se krovovi preko dana napeku sunca i onda zrače toplotu do zore. I zato sam se te avgustovske noći oteturao do frižidera, uključio fen i pronašao džez na radiju. Trudio sam se da je ne budim ali vrućina je učinila svoje pa se silueta riđokose djevojke izmiješala sa sijenkama u sobi i spustila se na kauč do mene.
– A da ti popraviš klimu?
– Šta će mi, smeta mi zujanje, meni je potreban mir.
– I flaša.
– Konzerva. Samo malo da osvježim dušu.
Sjedali smo malo tako u mraku uz džez a kapljice znoja polagano su se slivale niz naša tijela. Kratka majica natapala se znojem ocrtavajući obrise njenih grudi i učinivši još jednu noć trenutkom ukradene i nezaslužene sreće.
Ljepota je skupa stvar, pomislih. Sigurno se ne plaća dušom, ako ja dušu uopšte više imam. Ljepota je prekupa, dušu nema ko da kupuje. Možda mi je vrijeme da se uzmem u pamet i da počnem da se mijenjam. Bar popravim klimu. A opet, možda će baš ovakve noći pamtiti kada jednom bude bila daleko od mene i kada bude imala sve osim nečega što će joj faliti, samo što to neće umjeti da objasni ni sebi ni drugima, niti će to ikada uspjeti da imenuje i prevede u riječi.
– Hajdemo napolje, predložio sam.
– Gdje ćeš bre u ovo doba noći?
– Hajde, pokazaću ti jedno skriveno mjesto, tu je blizu. Svježije je napolju nego u ovoj sobi.
– Ti si lud.
Mala plaža u komšiluku, par ulica dalje, na jezeru Mendota znana je samo radoznalcima i malobrojnim komšijama koji su uspjeli da je pronađu. Slučajno sam nabasao na stazu koja vodi do nje i tu ponekada navraćao, a te noći, desetak minuta kasnije, nas dvoje sjedali smo na klupi pored jezera. Mrzovolja mlade Jevrejke bila je potisnuta izneđenjem.
– Ne mogu da vjerujem da nisam znala za ovo mjesto. Kako si ti ovo pronašao, pa nikada se ne bih sjetila da sama tumaram ovuda.
– Ne bi. Tumaranje dušo, to ti je zanat. To se uči. Svaka stvar, ulica, lice, sve ima svoje skrivene tajne, samo se valja zagledati.
– Mrzim način na koji me oduševljavaš. Taman kad pomislim da si lud i da mi je dosta pojaviš se sa ovako nečim. Mrzim te.
– Uskoro će jutro. Biće još ljepše, mrzićeš me još više. Kada si zadnji put dočekala zoru na obali jezera?
– Ne pamtim. Kako si uopšte pronašao ovo mjesto.
– Tako lijepo. Tražio sam klupu.
– Klupu?
– Da, klupu.
Tražio sam je i ona me je zvala svojom energijom mrtve prirode, navodila me je nekim koordinatama univerzuma. U svakom gradu u kome boravim moram da imam svoju klupu. Da bude na nekom skrivenom mjestu na kome ću moći da razmišljam i samujem. Da bude samo moja a da je opet pokažem po nekom, ali samo rijetkima. Mjesta na kojima boraviš moraš ponekada da oplemeniš sa po nekom tajnom o sebi, a klupe umiju da čuvaju tajne.
Tamo ljepotice, gdje sam ja rođen, klupe su ti kao neka institucija. Postanu ti prijatelji kad-tad. Ima tamo, na Balkanu, klupa i klupa, različitih imena, funkcija i namjena, a i dobar dio života ti se odvija na kupama i oko njih. I zato sam ja uvijek imao svoju klupu.
– A kakvih sve to vrsta ima?
– Pa, najprije se recimo sretneš sa školskom klupom. I ona ti i odredi dobar dio života, sve zavisi u kojoj klupi sjediš. Imaš prvu, odmah do učitelja, tu obično sjede zbunjena djeca, štreberi, dobrice kakav sam ti ja bio.
A imaš i posljednju, magareću, tu su se nekada slala djeca po kazni a danas mislim da toga nema, od kada su uvedena dječija prava i ostale zapadne budalaštine. To se sada valjda zove tortura nad djecom.
Nekada su nas učili da postoje sankcije za grijehove i greške i slali nas u tu posljednju klupu da ih okajavamo. Danas se pretvaramo da grešaka nema, nema ni kazni, nema ni kajanja…
A tu ti je, da ne zaboravim, obično i ljubav iz školske klupe. To je klinka koja te ne primjećuje i nikada ne sazna da si maštao o njoj. Ali i ona ti odredi život, obično kasnije nastaviš da juriš neke slične njoj.
Klupe u parkovima su ti ipak najzanimljivije. Išarane, istrošene, izrezane perorezima, na njima se najviše živi. One su te koje kriju prave priče.
Čekanje na klupi ti je poseban ritual!
Dođeš malo ranije, nervozan si dok ona ne dođe, hvata te panika kad zakasni, gledaš na sat, a onda se u daljini pojavi njena silueta u odjenuta u novu ljetnju haljinu i ti odahneš, ali ubrzo te oblije novi talas nervoze i ti smiruješ otkucaje srca sa prividnim mirom na licu dočekuješ ljepotu koja će tog popodneva biti samo tvoja.
A kasnije, ako ti se posreći, poslije nekoliko takvih sureta, to postaje „vaša klupa”.
Sastanci tada postaju regularni, posjećujete je u razno doba dana i noći, sjedite sve duže, jer, obično još uvijek ne živite sami, na Balkanu umije da se oduži sjedanje kod roditelja. Jedne takve večeri vadiš perorez iz džepa i urezuješ vaša imena uokvirena srcem. Za takve stvari na zapadu dobiješ kaznu i smatraju te vandalom, a kod nas je manje više uobičajeno da grafitima i rezbarijama bilježimo svoje uspomene. Zato ove klupe ovdje i izgledaju kao nove dok se na našima primjećuju tragovi života.
Ako nemaš sreće, jedne večeri na toj istoj klupi jedno od vas ostaje samo i plače. Poslije toga se ta klupa izbjegava neko vrijeme.
Kažu da nisi osjetio šta je život ako bar jednom nisi spavao na klupi, ako te vrtlozi života bar jednom nisu pijanog ili trijeznog odbacili na neku klupu. Ni to nije strašno kao što izgleda, bitno je samo da se ne predaš pa da zauvijek tu ostaneš.
Postoje zatim dvije vrste klupa koje su neobično zanimljive, i nekako idu zajedno. To su ti poslanička i optuženička. Za ovu prvu se mnogi otimaju a na ovoj drugoj mnogi završavaju. Ali nije rijedak slučaj da jedni te isti sjede čas na jednoj čas na drugoj. Balkanci su narod koji slabo pamti ko gdje i kada sjedi, pa to tako kod nas ide…
Ima tu i pregršt drugih klupa, da te ne davim sada.
Klupa po čekaonicama, polomljene klupe na kojima je neko prethodne noći iskalio bijes, sportske klupe na kojima sjediš cijelu sezonu iako bi silno volio da zaigraš, ali meni su najbitnije one pored vode. Ne mogu da živim u gradu koji nema rijeku ili jezero.
Gledala me je tako neko vrijeme zbunjena dok sam besjedio. Malo je ćutala a onda je potegla gutljaj votke iz pljoske koju sam u međuvremenu izvadio iz džepa.
– Mnogo mrzim to što mi se sviđa način na koji si uvrnut. Bude mi krivo što ne umijem da gledam na stvari kao ti. Ali ovo je tvoja klupa. Nije naša. I ne znam, možda i urežeš moje ime jednog dana, a možda budeš i sjedao sam plačući. Ali sada ću da se pobrinem da je jako dobro zapamtiš!
I dok su prvi zraci sunca budili grad na četiri jezera, skinula je sa sebe majicu, uzele me za ruku i povukla prema vodi.
Be the first to comment