Hiljadu riječi o Sonji Savić

Tokom jednog intervjua, na pitanje: “Ko je Sonja?”, odgovorila je sa: “Savić”. Bila je i ostala to – Sonja Savić, glumica, ali prije svega velika žena koju su prijatelji i poznanici opisivali kao osobu koja je presvjesna svega što se dešava i što će se desiti i da to nije mogla trijezna mirno da prihvati. Bila je vizionar, (pre)širokih shvatanja za druge, velikodušna osoba koja je djelila i kada nema, jer je znala da će tako da usreći druge.

Rođena je 1961. godine u Čačku – majka Mikaina je bila sudija, a otac Milovan inženjer, bila je izvanredno dobra učenica tokom osnovne i srednje škole, a kasnije je izabrala glumu. Gluma je bila sve što je imala, više od posla, karijere i poziva, gluma je bila njena misija i način života.

Sonja Savić

Diplomirala je u klasi profesora Minje Dedića, 1982. godine, na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, ali je na filmu debitovala već krajem sedamdesetih godina u filmu “Leptirov oblak”.

Od prvog skoka u glumačke vode važila je kao “čudna”, a tu čudnost su objašnjavali argumentom da je drugačija i neuklopiva. Sonja je bila posljednja generacija umjetnika koji su živjeli i umirali za ideale – nije mogla da shvati šta se dešava sa tadašnjim Beogradom i onim što viđa, nije se pronalazila u prečestom mijenjanju stavova.

Sonja Savić

Nije bila glumica koju je nosio vjetar, oštro mu se suprotstavljala, vidjela je više i dalje od ostalih. U njenoj biografiji, majka Mikaina je spomenula kako joj je često, dok je bila djevojčica, govorila da previše čita i zna i da će je društvo upravo zbog toga odbaciti – ne iz zlobe što zna više već zbog straha što oni znaju manje. A mnogi su govorili da je s njom nemoguće razgovarati, jer već poslije treće rečenice počinje da citira mislioce, pisce, da iznosi stavove bazirane na bezbroj pročitanih knjiga. Njen intelekt nikad nije mirovao.

Nažalost, vizionarski duh i život za ideale je pokleknuo pred porocima – to su svi znali i svi posmatrali krajičkom oka kako se izvanredni glumački talenat guši u vlastitim nemirima. Ali je, od svega toga najtužnije, da su je ljudi, uprkos njenoj genijalnosti, počeli percipirati kroz porok, ne kroz ono što je radila, ne kroz njen talenat, ne kroz jedinstvenost koju je posjedovala.

“Ovde sam sve vreme pokušavala da održim urbanu kulturu, ali to niko ne primećuje. Znam i da se reforma kostima, šminke i mizanscena na filmu tokom osamdesetih može pripisati Sonji Savić, pa opet nikom ništa. Suknja od skaja i sako na golo telo nisu se pre mene nosili, bojila sam tušem nokte u crno zato što takvog laka nije bilo. I još nešto – do 45. godine nisam dobila ozbiljan honorar za svoj rad. Mada, u alternativi i ne može da se očekuje novac – rekla je u intervjuu koji je 2006. dala nedjeljniku Vreme.

Sonja Savić

Voljela je duge šetnje Beogradom iako je prijateljima često spominjala da Beograd počinje da je plaši. Voljela je glumu, ona je bila njen život, a odsustvo ponuda za angažmane i uloga je polako ubijalo… Voljela je i Vlajka Lalića, džez muzičara, srodnu dušu koju joj je život prerano oduzeo. Sa samo dvadeset i devet godina, ostala je bez partnera koji je tragično stradao prilikom jedrenja. Sonja je sa Vlajkom željela porodicu, ali nažalost, život je imao neke druge planove i ostala je sama. Tokom svoje karijere, snimila je pedesetak filmova i dobila nekoliko međunarodnih priznanja i nagrada.

A da li ste znali da je u muzičkom spotu Miroslava Ilića, za pjesmu „Voleo sam devojku iz grada“
snimljenom 1987. godine, igrala baš famoznu Devojku iz grada?

Sonja Savić

Režiseri i producenti su je izbjegavali zbog poroka kojima se odala. Ili su bar to navodili kao razlog.  Kompleksna i, nikad do kraja shvaćena, umjetnička duša koja je imala dozu arogancije i nerazumijevanja za ono što je došlo preko noći i ona jednostavno nije mogla da se uklopi. Za života je govorila da sve što treba ima u svojoj glavi. Nažalost, u četrdeset i sedmoj godini života, jedanaest dana nakon rođendana, Sonja je preminula u stanu svojih roditelja u Beogradu. Smrt je nastupila kao posljedica uzimanja prevelike doze opijata.

Na sahrani održanoj 2008. godine, niko od kolega glumaca nije došao da je isprati. Zauvijek je napustila ovaj svijet uz pratnju onih koji su je tu i doveli, roditelja Milovana i Mikaine.

Sonja Savić

Nama ostaje da živimo u svemu onome što je iza sebe ostavila, a bila je vizionar. Nama se često u kancelariji zavrti “Mesec je plovio” pa bi bilo u redu i tekst završiti s tom numerom.  I što bi rekla Sonja: “(…)Izbaciti sve te grčeve iz tela znači osvestiti sve to što te je bolelo. Ne stidim se suza. One često naviru zato što je to taj, verovatno, prelazni period, kada se polako pretvaraš u tu stenu (…). Znaš onog klinca što je došao u manastir I vikao – Oče, ja volim ljude! Ja volim ljude! A ja sam zaista toliko volela ljude. Bože, koliko sam ih volela…”

Sonja Savić – Mesec je plovio

Lola

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.