Kako smo i uslijed čega postali sumanuti? Sumanuti u gotovo svakom segmentu nas i našeg okruženja, tačnije onoga što bi trebalo biti život? I kakve sve to veze ima sa istinitom pričom koja je ušla u brojne medicinske udžbenike i bila predmet brojnih medicinskih studija? Ko nam je ubacio bube u glavu? Kako zaustaviti tendenciju prelaska dijagnoze F22.0 u mnogo malignije, neizlječive psihijatrijske šifre?!
Priča o nervno oboljelom čovjeku koji je godinama tvrdio da mu u glavi rovari bumbar i zujanjem mu ne da spavati dobila je svojevremeno nevjerovatan obrt o kojem se pisalo širom svijeta. Štaviše, ta priča iliti slučaj je završio u brojnim medicinskim udžbenicima, enciklopedijama, postavši predmet brojnih studija. A priča ide ovako…
Čovjek srednjih godina, sa dijagnozom F22, u prevodu stalna sumanuta stanja, godinama je imao problem sa insektom u glavi. Tvrdio je da od zujanja insekta, tačnije bumbara u glavi, ne može spavati. Bilo kako bilo, čovjek je vremenom bivao pishički sve devastiraniji a fizički je rapidno propadao. Neki ljekari su ga pokušavali urazumiti, govoreći mu kako ne dolazi u obzir da je bumbar u njegovoj glavi, neki su drugim metodama pokušavali izliječiti pacijenta, sve dok se jednom ljekaru ne upali lampica. Predložio je svojim saradnicima sljedeće:
Hajde da pokušamo jedan eksperiment. Predložićemo pacijentu da uradimo operaciju i odstranimo bubu iz glave. Pitaćemo ga koji insekt je osumnjičen i krenuti u intervenicju. Uradićemo operaciju tako što ćemo mu samo napraviti rez na glavi. Tog insekta kojeg pacijent navede kao parazita, uhvatićemo prije operacije i predočiti ga bolesniku nakon operacije– predloži doktor saradnicima.
Saradnici se usaglasiše i pala je odluka da se pacijentu predloži hirurška intervencija odstranjenja insekta iz glave. Pozvali su ga i predočili mu plan kako da se zauvijek oslobodi tog parazita.
Da li pristajete na operaciju poslije koje ćete se konačno osloboditi tog insekta?– upita bolesnika ljekar.
Da, svakako, hoću odmah da me operišete – odgovori pacijent.
Odlično. Morate nam još reći o kojem insektu se radi? – upita ljekar.
Bumbar, bumbar mi je u glavi! – reče pacijent odlučno.
U redu. Sestro, pripremite pacijenta za operaciju, počinjemo za satak – reče ljekar.
I tako je i bilo. Pacijent je stavljen u totalnu anesteziju i ”pristupilo” se operaciji. Rez je napravljen, bumbar je nešto ranije uhvaćen, a pacijent se nakon nekog vremena probudio iz anestezije.
Ne pamtim kad sam ovako lijepo spavao. Jeste li uspjeli izvaditi gada? – bilo je prvo što je pacijent rekao nakon buđenja.
Svakako, bumbar je izvađen – odgovori ljekar.
Gdje je? Želim da ga vidim – ljubazno upita pacijent.
Pretpostavljali smo da ćete ga željeti vidjeti poslije toliko muke i problema koje vam je pravio. Sačuvali smo ga – odgovori ljekar.
Kada je pacijent dobio bumbara iz glave, ružio ga je dugo i na kraju pustio poželivši mu da sada zuji negdje drugo i nekome drugom.
Ljekar je nakon operacije zakazao par redovnih kontrola, vađenje konaca, pacijent je pokazao nevjerovatno poboljšanje, bio je zahvalan cijelom timu koji ga je ”oslobodio”. Sve je to trajalo pola godine, možda i nešto više. Jednog dana, pacijent dođe unezvjeren kod ljekara.
Dobar dan. Kako ste? – upita ljekar.
Nikako doktore! Nikako! Onaj bumbar bio ženka. Polegla kučka jaja! – odgovori vidno uzbuđen, snažno unezvjeren i beskrajno isparanoisan pacijent.
Ova priča nije obična priča. Ona je zaista istinita i sjajno predočava stanje mozga kod psihičkih oboljenja. No, kakve veze ova priča ima sa nama?
Ne živimo li u totalno sumanutom društvu? Nismo li svjedoci brojnim paranojama, podjelama i ostalim sumanutim stanjima koji su sve izraženiji kod običnog čovjeka, pripadnika narodne mase. Ko nam liježe jaja u mozak i kao megafon ”zuji” u glavi?
Perzistirajući sumanuti poremećaj (PSP) u klasičnoj psihijatriji poznat je kao paranoidna psihoza i obilježava se šifrom F22.0. Ovdje se još uvijek ne može govoriti o paranoidnoj shizofreniji, ali psihoza kao takva, ukoliko se ciklično ponavlja, svakako je dobar put do trajnih oštećenja. DIjagnoza F22.0 se najprostije definiše kao bolest sa sumanutim idejama i idejama umišljene veličine. Oboljeli osjećaju jaku anksioznost i strah uzrokovan nesposobnošću razlikovanja mašte od stvarnosti. Uz paranoidnu shizofreniju, koja predstavlja kritični stadijum PSP-a, psihijatrija prepoznaje tzv. ”čistu” paranoju gdje intelektualne sposobnosti pacijenta ostaju potpuno očuvane. Bitno je naglasiti da postoji i indukativna psihoza u kojoj paranoik svoje sumanute ideje uspjeva prenijeti i nametnuti sebi bliskim osobama.
Nadam se da već počinjete kačiti vezu ovdašnjeg naroda, sistema i društva uopšte i onih jaja sa početka.
Da budem potpuno iskren i direktan. Upali smo u opšte stanje sumanutih ideja i, što je najgore, ne planiramo se liječiti, pa ni zaliječiti. A još uvijek je izliječenje moguće. Psihoza, ponavljam, nije stalno duševno oboljenje ali ima veliku tendenciju prelaska u baš to – neizlječivost. Ovdje se u posljednje vrijeme vlast održava na vlasti upravo plasmanom kojekakvih sumanutih ideja i ovih i onih neprijatelja, ubjeđujući mase da je svako ”talasanje” produkt unutrašnjih i spoljašnjih službi, plaćenika, rušitelja i terorista. Takav recept vladavine za sada daje i više od rezultata.
Ljudi su podijeljeni do te mjere da se komforno može govoriti o bipolarnom društvu, u kojem plus i minus faze ne moraju biti i nisu strogo definisane. Svaki pokušaj građanskog bunta u startu se ”odrubljuje” pričom o izdajama, stranim službama, domaćim rušilačkim faktorom čime se stvara medijska slika u kojoj su vladar i njegovi sljedbenici zaštitnici reda i poretka, a svi ostali su neminovno neprijatelji. Bez obzira iz kojeg reda dolazi taj neprijatelj, on je neprijatelj. Ako se radi o protestu boraca, to su svakako neki borci koji su prodali dušu đavolu i dali se u službu mrskog neprijatelja. Ukoliko se radi o bilo kojoj drugoj ugroženoj kategorijom, takođe se ekspresno plasira priča o mrskim neprijateljima. To traje već godinama. Svi oni uživaoci sadržaja medija koji plasiraju takvu priču su uveliko izluđeni pa je neminovno da se radi o slučaju tzv. indukativne psihoze. Pitanje je samo da li je ”prenosilac” psihoze zaista paranoik ili se samo zaigrao. Biće da je u pitanju ovo drugo. Suština je da su rezultati isti. A, kao što reče Duško Kovačević, vjerovatno najveći inžinjer duša ovdašnjeg čovjeka, ali i tvorac Ilije Čvorovića, najvećeg književnog paranoika ovih prostora, a i šire:
”Paranoja lako uspeva ovde”
Duško Kovačević
Mi smo, kroz istoriju, jednostavno navikli funkcionisati baš tako. Funkcionišemo kroz borbu sa neprijateljem i sve one koji svijet ne gledaju očima većine po automatizmu nazivamo domaćim izdajnikom, plaćenikom i osobom opasnom po društvo.
Kako drugačije tumačiti svježa dešavanja vezana za razbijanje grupe ”Pravda za Davida”? Herojski glas roditelja koji žele samo sitinu o smrti svog sina jepretvorena u hajku na ožalošćene, a otac Davor je, umjesto da, poslije devet mjeseci borbe, dobije odgovor na pitanje ko mu je ubio sina, od strane sistema proglašen državnim (iako bi tačnije bilo entitetskim) neprijateljem br.1. ali i zloupotrebljen od dobrog dijela onih koji su protiv vladara ali sa jasnom pretenzijom na prijesto. Ili, uzmemo li za primjer nešto ranije pokušaje protesta (jer, ruku na srce, to i jesu bili samo pokušaji, jer narod ne želi, tačnije, ne smije dati podršku onome ko je u startu označen kao neprijatelj), bez obzira o kojem vidu protesta se radi. Jednostavno, neprijateljem su označeni svi koji nisu ”vlastomisleći”, od sitne raje do visokih političara. A u takvom društvu, posrtanje je neminovno.
Sigmund Frojd u svojoj analizi ovog poremećaja veliku značaj daje agresivnosti koja se vremenom razvija kod oboljelih. Razloge agresivnosti Frojd nalazi u tome što razvojem ovog duševnog nestankom ljubavi nestaje i ambivalentnost, te ostaje samo mržnja. Ovdje je mržnja prema silnim neprijateljima unutar sopstvenog naroda došla do tačke ključanja! Udario je čovjek na čovjeka, borac na ”borca”, ljekar na ljekara, brat na brata i sve to dobija jedan groteskni obris, obris naše sumanute stvarnosti…
Državni udar, strani plaćenici, okupljeni demonstranti koji su namjeravali da punim plinskim bocama napadnu policiju i ko zna šta sve ne… Ali sve – sve, ali kako normalan čovjek može ”popušiti” priču o napadu plinskim bocama?! Mogao bih to zamisliti isključivo kao skeč ”Letećeg cirkusa Monti Pajtona”. Pa, dobro, možda su se i ”Nadrealisti” toga mogli sjetiti, iako je veća vjerovatnoća da toliki nonsens padne na um crnogorskim ”The books of knjige”. Ali prolazi, danas sve prolazi. A narod je sve podjeljeniji…
Nema dileme da su obe ”zaraćene” strane žrtve i to teške. Ovi brojniji su žrtve jer su na stratištu uma, unutar kruga dominantnih sumanutih ideja, a to će nesumnjivo dovesti do još pogubnijih posljedica. S druge strane, na udaru su ti vajni ”neprijatelji” čija se sigurnost stavlja pod veliki znak pitanja, a sa bezbjednošću svih tih koji nisu ”vlastomisleći” igraju se najčešće baš oni iz prve grupe, pripadnici nečega što bi se trebalo nazvati narodom i koji se, gutajući svaku kutlaču čorbe koja im se servira, ne libe napadati, u virtuelnom i pravom životu, sve te izdajnike. Vlast potpomognuta bliskim medijima samo baca kosku a narod k’o narod – pokla se na mrtvo. Iako na prvu djeluje da su ovi ”obilježeni” ugroženiji po svakom pitanju, istina je zapravo suprotna. Kako se kod ovakvog oboljenja ne radi o shizofreniji, naprotiv, pravi se jasna razlika u kliničkoj slici, gdje se šifri F22.0 daje dobra prognoza u pogledu očuvanja ličnosti, ali IZVAN KRUGA DOMINANTNIH SUMANUTIH IDEJA, jasno je da je ova kategorija ugroženija. Ugroženija jer je zagriženija. A ne nazire se izlaz iz ovog sumanutog kruga.
Ovdje je ključ problema, jer problemu, tj. krugu, se ne nazire kraj. Svi oni obuhvaćeni u ovaj krug dominantnih sumanutih ideja su iz dana u dan sve brojniji, pa, uprkos dobrim prognozama za liječenje ovog poremećaja, nažalost ne postoje uslovi za izliječenje. Teško je zamisliti karantin u kojem ćemo se naći izvan ovog kruga dominantnih sumanutih ideja, jer prosto živimo u jednoj fantazmagorijskoj distopiji u koju smo ubačeni od magova ove ”drevne” vještine – fantazmagorije, a to je vještina prikazivanja avetinja, utvara, čarolija i halucinacija pomoću optičkih sprava. Svaka sličnost sa masovnom hipnozom je namjerna. A sve je krenulo iz nacionalizma, a apropo one priče o bumbaru u glavi, no kasnije je kučka polegla jaja.
”Nacionalizam je, pre svega paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja.”
Danilo Kiš
Gasiti slobodnu misao a sve pod parolom demokratije i mogućnosti izražavanja slobodne misli, a slobodna misao je svaka ona koja nije ”šapnuta” od strane mrskog neprijatelja, bez obzira da li se radi o Amerima, Britancima, Sorošu, tajnim službama, domaćim i stranim, je nešto što neminovno vodi u provaliju, a za sada smo još uvijek na samoj ivici. Elem, slobodna misao ne postoji, jer je u posljednih nekoliko godina svaka takva misao etiketirana izdajničkim pečatom, pa, ne želeći prizivati nemire i ”planirati” državni udar, pred sami kraj ipak valja citirati Džona Kenedija:
”Oni koji prave mirnu revoluciju nemogućom, učiniće nasilnu revoluciju neizbježnom.”Džon Ficdžerald Kenedi
Bubu u glavu, koju smo dugo nosili i tek kratko držali van glave, čineći duševni oporavak gotovo izvjesnim, da bismo sačekali cijelo leglo poslije kojeg više ništa nije i neće biti isto… Ko god nam je ubacivao i ubacuje bube u glavu, vrijeme nije gubio, a i dobro mu ide… Da bar kučka nije polegla jaja, pih!
PS Tekst je potrebno posmatrati i tumačiti kao metaforu stanja u našem društvu, nikako kao stvarnu kliničku sliku ili stručnu analizu!
Izvor: Igor Svrdlin / Moja Hercegovina
Be the first to comment