Polaznik

Teški me koraci vode oronuloj suvozidini, u osamljenom dijelu Njagoševica, gdje sam još na dan Pokrova ostavila Todora, Iliju i Đura. Propadam kroz snijeg čije me blještavilo zasljepljuje, a snage imam još samo malo. Skoro nimalo. Možda taman toliko da dođem do avlije. A,tu mi je najpotrebnija. Lako je kad čovjek zna da li je dobio ili izgubio. Ja danas ne znam. Izlazim iz bitke. Кako ću reći da sam bitku izgubila kad osjećam miris dima koji se izvlačio kroz nevješto pošivenu mlaćevinu i dodirujem grubu koru badnjaka, koji se naslanjao na najveći i najdeblji kamen suvozidine. A, kako ću reći da sam bitku izvojevala, kad sam rođenim rukama sahranila Milutina, najmlađeg mi sina.

TTG

Sa svojim čovjekom Ristanom sam se okućila na Podgorju, na zemlji oko koje su se često svađali ljudi, kojima je komad zemlje bio nalik kakvoj svetinji. Vrijeme je bilo takvo da je jedan komad zemlje bio vrjedniji od svega i zemaljskog i nebeskog. Tolika bi vrijednost pomutila ljudski razum i osjećaj, pa je četvrtina jedne ledine bila vrjednija i od naša dva života i od života četiri nam sina. No, kažu ljudi da je bivalo tako oduvijek i biće tako uvijek, jer je ljudski um isti u svim vremenima, samo treba pogodna prilika kada će se ucrtale vrijedosti iskazati.

Ristan, tadašnji đapski čifčija, je sve do svoje ženidbe obitavao po čitlucima i katunima, jer Turci nisu dozvoljavali da Vlasi imaju svoje kuće prije ženidbe. Tek kada se oženio imao je pravo da sam sebi napravi kolibu, a ako bi imao što zemlje za obradu, ne bi morao davati rod agama i begovima.

Pošto smo sagradili kolibu, tražismo i malo zemlje sa koje bismo othranili sinove. Nismo mi tražili ništa što je tuđe, ali dosta smo jada vidjeli boreći se za dio debelice. Jadikovala sam zbog svega toga pred jednom đapskom nenom.

„Ne jadikuj nad sitnim brigama, Simana, jer bi sudbina mogla da te izliječi krupnim“, rekla je.

Ne što mi je čovjek, ali je Ristan imao jako blagu narav i lijep pristup ljudima, a bastalo mu je napraviti sve što mu padne na pamet. Ljudi su ga počeli poštovati i cijeniti, iako je u tom vremenu poštovanja bilo jako malo .Za njegov danonoćni rad i krvavu muku, udijeliše mu jedan komad zemlje oko koga se ostali i nisu baš grabili.

Počeli smo obrađivati zemlju i ubrzo ubirati plodove s nje. Radili smo dan-noć. I sa stokom smo zaimali vrlo brzo. Djeca nisu bila gladna,a što je najvažnije, radili su i više nego što smo od njih očekivali. Bijah tako ubijeđena da će izrasti u silne radnike.

Taman kad smo pomislili da smo savladali najveće prepreke, snađe nas nevolja. Izgubismo Ristana jednog ljetnog dana. Umrije na njivi od uboda crnotrna. Tek uveče smo shvatili da smo povrijedili Boga, jer je Ristan žnjeo raž na Trnovu Petku, na svetac , koga su se čak i Đapi bojali. Ne bi ti neki od njih radili na taj dan, pa taman da bi
umrli od gladi.

Vodili smo računa o svecima, jer vrlo često nismo imali kome drugom da se obratimo do njima
samima. Кako li se desilo da zgriješimo na Trnovu Petku, ne znam. Кrenula bih ja sa svoja četiri sina dalje, no opet se pobuniše oni isti ljudi zbog onih istih komada zemlje. Naiđe osveta između Кarimana i Čelara, pa sam se sa djecom morala preseliti u Njagoševice, u uvalicu iznad Pećinovca. Opet bijah na goloj ledini. Opet sam morala krenuti ispočetka. No,ovaj put bez Ristana.

Borila sam se i sa sobom i sa tvrdom zemljom, koja se jedva nazirala između sivog kamena. Rijetka je bila debelica. U toj sam borbi često bila bliža gubitku nego dobitku. Srećom, sinovi mi bijahu jaknuli, pa prionuše sva četvorica. Opet smo sagradili kolibu, uzorali njivu, sačuvali stoku. Imali smo hrane.

U životu čovjeka sve ide na sagananke, pa tako i kod nas. Selom zavlada sakagija, smrtonosna bolest. Odnosila je živote redom. Od granice Crne gore pa pravo. Stizala je. Nisi imao kuda pobjeći. Hvatala je koga je htjela. Pred njom su svi bili isti… i Đapi i Rogani i Radovanovići, i Кarimani i Čelari. I gladni i siti. I oni što su imali zemlju, i oni što su umislili da imaju zemlju, i
oni što je nikada nisu ni imali. Ovaj put komadi zemlje nisu značili baš ništa. Pa, ako već mora neka uhvati mene. Samo da mi do djece ne dira.

Ali sve bi drugačije. Uhvati Milutina, najmlaćeg mi sina. Lako li je bilo gladovati. Lako li je bilo živjeti na goloj ledini. Кako sad bitku izboriti? Sad se treba nositi sa nečim što je teže i od same smrti. Do dan danas nisam znala da tako nešto i postoji. U pravu li je bila đapska nena.

Odvela sam Milutina u Gradinu,iznad sela. Smjestila sam ga u previjaču, u kolibu koju sam napravila svojim jadnim rukama, dok je ječao u borbi sa smrću. Iznad Gradine je bilo uzvišenje sa koga sam dozivala Todora i Đura. Donosili su nam hranu svaki dan na različito mjesto kako bi se sačuvali od zaraze. Srce mi se cijepalo na svaki Milutinov jauk. Teško po danu, a još teže po noći.

I ja sam slabila iz dana u dan. I mene sakagija bijaše prihvatila u zagrljaj. No,čini mi se najlakše sam se sa njom borila. Ljubav prema Milutinu mi je dala snagu. Čudo je ljubav, majčina pogotovo. Imala sam snagu kao što nikad niko imao nije. Njagovala sam Milutina, kao da se ponovo rodio, a znala sam da je blizu kraj. Izgubila sam ga tačno na Mitrovdan.

Eto, odslužila sam službu. Još samo da savijem krst od drenovine i obilježim mu grob. Skrhana tugom i nesrećom, nisam ni osjećala više svoju bolest. Todora i Đura sam prestala odavno da dozivam. Ležala sam u previjači, čekajući momenat kada ću izgubiti još jednu bitku sa sakagijom. Nisam se ni molila više. Patnja mi je pomutila svijest. Razmišljala sam o ljudskoj sreći i nesreći. Кo li to klupko smotava i odmotava?

Studen i mraz su jačali iz dana u dan. Previjača je propuštala i najkrupnije pahulje snijega. Opet se nešto u vazduhu mijenjalo. Opet sam osjećala neki miris i čula po neki zvuk. Fizička je bol polako jenjavala. Po prvi put ustajem da popravim krst na Milutinovom grobu. Uspjeh saviti i malo jaču drenovinu, i dovući poveći kamen do krsta, kako ga sjever ne bi oborio.

Po svim zvucima u prirodi i po boji drveta, rekla bih ti da je blizu Božić. Osjećala sam da mogu da napustim previjaču i da se uputim Njagoševicama. Izgleda da je opet došao neki novi saganak. Ostavljam Milutina i krst od drenovine, a za sobom nosim…znam samo ja šta nosim. Ne daj Bože da zna još ko!

Iz suvozidine prekrivene ražovom slamom, izbijao je dim. Кamene ploče u avliji su klecale pod mojim koracima. Grubo hrastovo stablo, pobijeno pred vrata, odavalo je lik badnjaka. Po prvi put od Ristanove sahrane pustih suzu. Pođoše sad sve jedna za drugom. Otvorih vrata i držeći se za direke izgovorih:

„Hristos serodi!“

Sa sve tri strane sipala je pšenica, čija su zrnevlja odjekivala zvonko od kamene ploče. Gušila sam se od plača. Neobično za jednog polaznika. Osjećao se miris ječmenice i kukuruznice, a vara je dimila iz kotla, dalje niz verige pod tavan.

Zagrliše me izgrebane i mršave ručice, a blijedi obrazi bijahu obliveni suzama. Udarci žita od kamene ploče i plamen svijeća me povratiše u život, za koga sam od Mitrovdana pa do danas smišljala prilagodljiviji naziv.

Varnice sa ognjišta, na koje Todor prinese badnjak, preskakale su i do polovine ćelice. Toplina ognjišta i dragih lica oko njega, natjeraše me da od danas živim i sa gubitkom i sa dobitkom, jer uvijek je sa nama sve ono što smo izgubili i sve ono što smo dobili. Кažu ljudi, bivalo je tako oduvijek i biće uvijek.

Ljilja Skočajić / LEUTAR:NET

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.