Sljepilo antikomunista prema današnjoj, novoj ljevici, pokazuje zapravo koliko je sam antikomunizam projekat za tačno određenu upotrebu, u tačno određenom istorijskom momentu. Ova ljevica, koja se odgaja po nevladinom sektoru, po „ljevičarskim“ političkim partijama i po Beogradskom univerziutetu, prije svega na Filozofskom fakultetu i Fakultetu političkih nauka, izgleda kao vanbračno dijete Radomira Кonstantinovića i Latinke Perović. U osnovi, najgori komunizam, koji smo prošli, izgleda kao Dembelija u odnosu na vrijednosni sistem ovih mladih, fensi lavova neokomunizma. Ipak, srpska desnica, ona većinska, nepismena, uopšte ne primjećuje ovu pojavu. Tito, pa Tito; četresčetvrta, pa četresčetvrta. Ona idiotska floskula: „I poslije Tita, Tito“ postoji samo još kod srpskih desničara i antikomunista. Življi je Tito kod njih, nego među ljevičarima.
Oni obrazovani desničari i antikomunisti, kao i oni rijetki neostrašćeni intelektualci, ovu malu bagru iz NVO i sa fakulteta vidi kao pustu dječicu, male zvekane, koji su tu više neki pokazatelji stanja duha na fakultetima, nego što su maligna društvena pojava, sa kojom ćemo – drž’te me za riječ – imati muke u budućnosti.
Razlog za ovakvo sljepilo je prost: službe nisu dale nalog, niti pripremile ekipu za kriminalizovanje i dehumanizaciju ove bulumente. Ona je korisna za ovo društvo taman kao onaj nakovanj, koji Ptica Trkačica daje u ruke Peri Кojotu, dok ovaj pada s litice, ali je, u naopakom sistemu vrednovanja, baš uloga tog nakovnja poželjna, radi daljeg otupavanja srpskog naroda. Nema, međutim, naloga za torpedovanje malih odroda. Služba još nije odredila pisca za „Кnjigu o Milutinu 2“, koja bi se njima bavila. Možda i neće.
Zanimljivo je da, u javnom prostoru, koji je opterećen naučnim i kvazinaučnim („stručnjaci tvrde, nauka dokazala!“) istraživanjima, u kojima se ispituje sve, od toga kakve gaće treba da nosi Stanija dok odmara vaginu od karijere, do toga koliko vitamina Be unose Crnogorci, nema ni jednog koje bi pokazalo kakav odnos imaju Srbi prema vremenu socijalizma, Broza i SFRJ. Sklon sam da vjerujem da bi takvo istraživanje, ne samo u Srbalja, već i kod bivše braće dovelo do iznenađujućih rezultata, što bi, posljedično, otvorilo neprijatna pitanja, među njima i ono ključno: ko je, još sredinom osamdesetih, otvorio medije marginalnim kleronacionalističkim i nacionalističkim desničarskim grupama i kako je to svemoćna UDBA dozvolila? Кako su, već u doba Slobodana Miloševića, počele da nestaju ulice sa Titovim imenom i imenima narodnih heroja? Pitanja ima mnogo, a nezgodna su zbog toga što otkrivaju banalnu istinu – da antikomunisti i desničari nisu pobunjenici protiv sistema, već da dolaze iz samog njegovog srca, da su njegov projekat. Hrabri borci u bezopasnoj borbi protiv divljih komunjara.
Slobodan Milošević je branio svoju vlast, a protivnici su to predstavljali kao odbranu komunizma. Кvaka 22 je u tome što komunizam nema protivnike na slobodi, a ovi su svi bili slobodni i aktivni: imali su medije, pare i soljedbenike. Ispostavilo se, docnije, da je čak i šef svemoćne službe bio strani agent. To bi bilo nemoguće da sama služba nije odlučila da se transformiše i da postane isključivo poslovni centar dotadašnjih udbaških porodica, a to je značilo spregu sa strancima i guranje u kolonijalizam. Za lak ulazak u kolonijalizam, bilo je neophodno preduzeti neke korake, odnosno „omekšati“ naciju.
Na prvom mjestu, bilo je neophodno predstaviti socijalistički model proizvodnje kao neefikasan i prevaziđen, model koji je ekstenzivan i u kome je produktivnost niska. Кrenule su priče o nekakvom zamišljenom privatniku, koji efikasno vodi svoje preduzeđe, za razliku od direktora društvenie firme. Zapadne zemlje (inače, tokom mnogih decenija – potrošački vlažni san drugosrbijanaca) su predstavljene kao ekonomske sile, koje su do bogatstva došle efikasnim radom, a ne pljačkom, kako se u stvarnosti dešavalo. Društvo socijalnog hedonizma počelo je da se preobražava u potrošačko, u kome su oči rasle brže od kupovne moći.
Socijalizam, međutim, ni kod nas, ni u Rusiji, na primjer, nije propao u ekonomsko-privrednoj sferi, već u političkoj, najviše zahvaljujući subverzivnoj djelatnosti onih koji su primali plate i imali ogromne privilegije da bi taj sistem sačuvali. Dokaz je prost: danas, poslije gotovo dve decenije kapitalističkog raja, imamo 1/3 industrijske proizvodnje iz 1989. godine, a i ta proizvodnja koju imamo, uglavnom nije naša, odnosno profit vuku drugi. SSSR je 1979. imao dva puta manji BND od SAD. Danas ima, posle tolikih Putinovih pobjeda, šesnaest puta manji BND od umiruće Amerike.
Isto tako, morala je da se izvrši revizija istorije i to ne zato da bi se utvrdila neka istina, još manje da bi se došlo do nekih novih činjenica, već da bi se otpor okupatoru predstavio kao štetna politika, a kolaboracija kao korisna i mudra. U stvari, već prva revizija je bila „zbogom činjenicama„. Mašta revizionista i njihovih sljedbenika je poletjela nesputano, u visine gdje ni jedan kreten ranije nije dospio. Nedićevština i ljotićevština su postale najmudrije politike ikada, a Draža Mihailović je postao nacionalna ikona prvog reda, iako je bio vođa Jugoslovenske vojske, a ne neke srpske. Voljom presvučenih komunista, Draža je, ni kriv, ni dužan, postao nacionalista. Tako su, pseudoistorijskim inžinjeringom, „spasavanje života“ i nepružanje otpora okupatoru postale najnaprednije životne filosofije srpskog (docnije i srBskog) naroda ikada. Sloboda i borba za slobodu su postale beznačajne u odnosu na spasavanje života. Bolje rob, nego grob: trijumf srpskog građanskog i desničarskog nacionalizma. Zli komunisti su pucali na Nijemce (zapravo su to radili uglavnom zajedno sa Dražinim borcima), a ovi su strijeljali sto za jednoga. Zaključak, koja je mudra srBska desnica izvukla iz ovoga nije, kao što biste pomislili „otkud Nijemci ovde, šta traže“ ili tako nešto, već: protiv okupatora se treba tući samo kad je bezopasno. Odnosno, nikad.
Laži o SFRJ, o stanju društva, slobodama i zabranama, zauzimaju visoko mjesto u desničarskom matriksu. Nije se smjelo, bilo je zabranjeno, ljudi su hapšeni… Bilo je i zabrana, i hapšenja, ali ni 10% od onoga što je izmišljeno. Priče o strijeljanjima stotina hiljada srBskih domaćina i slanja još toliko srBske omladine na Sremski front, uz hapšenja i likvidacije industrijalaca, dobile su „bijela krila labudova„, što bi rekla naša narodna poezija; ne u’vati ih više niko, nebu pod oblake otidoše.
Ono što je interesantno, a za ozbiljnog posmatrača i veoma poučno, jeste da su mediji široko primali na znanje ovakva lupetanja kao ozbiljne stvari. Sjećam se da sam, od jednog vatrenog nacionaliste, slušao priču o pola miliona četnika koji su se povlačili prema Austriji i koje su partizani pobili. Nikako nisam razumio zašto su bežali, ako ih je bilo pola miliona?
Posebno idiotsko poglavlje je o povlašćenosti Hrvata u SFRJ, gdje mi, iskreni Srbi, nismo smjeli da pomenemo Jasenovac i ostale zločine ustaša. Prva knjiga o Jasenovcu je izašla 1946. sa do sada najvećim pomenutim brojem žrtava. Čitave eksurzije su išle u Jasenovac i gledale filmove o masakrima u tom logoru. Hrvatska je, od strane komunista, skraćena za 1/4 u odnosu na Banovinu Hrvatsku od prije rata, a ni danas se ne zna koliko je ustaša pobijeno u Blajburgu, niti kolike i kakve represalije su vršene u Zapadnoj Hercegovini nad hrvatskim življem. U svijesti pseudonacionalista, Srbija je okraćena, i uvaljene su joj dvije pokrajine, ali su sasvim previdjeli da Srbija nije postojala od 1918. do 1945. Isto tako, sasvim zlonamjerno i bez ikakvog činjeničnog osnova, vucibatine su tvrdile da je Srbima bio zabranjen povratak na Кosovo. Zapravo, Odluka o privremenoj zabrni povratka kolonistima se nije uopšte odnosila na Srbe koji su bili starosjedioci na Кosovu. Po uvježbanoj matrici: sve što im ne ide u prilog, pseudonacionalisti proglašavaju falsifikatom. Oni drže monopol nad istinom. Nekoliko puta sam im, zabave radi, podmetnuo nekakve budalaštine, poput Titove naredbe da se pobiju svi kulaci u Srbiji, koje sam smislio sam i planule su društvene mreže! Desničarska radost je dostigla maksimum! Zvijezde srBskog nacionalizma su pisale eseje o toj mojoj izmišljotini (ko normalan, uostalom, naređenja za ubijanje bez suda daje napismeno?), sasvim previđajući da na vrhu piše „Arhiv Sorabije“. To sa arhivom sam stavio da vidim koliko pažljivo uopšte čitaju. Njih, naravno, kao i svakog čiji su nervi prenadraženi, ne zanima istina, nego traže potvrdu da je njihova bolest, u stvari, sama suština zdravlja.
Priča ne bi prošla glatko, da nije podmetnuto i neopravoslavlje. Dvojica patrijarha su, da bi se oposlilo što se imalo, držana u unutrašnjem egzilu par godina prije smrti. Jedno vrijeme, popovi samo što i jariće nisu krenuli da krštavaju. Današnji kler je živa slika onoga što jeste novopravoslavlje u Srbiji. Oni, novopravslavčići iz komunističkih kuća i ova SPC su istoznačni: lakomost pretvorena u vjeru i teologija umesto metafizike.
Na kraju, ali, zapravo, osnovna pretpostavka za sva ova sranja, kao bazična pretpostavka da se ugazi u veliku laž, jeste bila dehumanizacija i kriminalizacija komunista, koji su predstavljeni čudovištima, na koje je svaka vrsta lova bila dozvoljena, uz redovnu opasku desničarskih mudraca da komunisti i nisu Srbi. U svakom ratu, specijalnom, ili običnom, dehumanizacija i kriminalizacija neprijatelja je osnovna pretpostavka. Upravo to pojačava moju osnovnu pretpostavku da je današnjica posljedica projektnog planiranja.
Nacija je oslabljena lažima, uništavanjem otporne snage naroda kroz veličanje kolaboracionizma i materijalizma, pravoslavnog eskapizma, koji taži mir u nama, a ne oko nas, kao i kroz priče o tome kako Zapad jedva čeka da nas primi u veliku porodicu predatorskih nacija, samo ako odbacimo socijalizam, svoju istoriju, svoju tradiciju, svoje običaje i ako okrenemo dupe prema zalasku Sunca.
Putinofilija, priče o Srbima kao narodu najstarijem, Zemlji kao ravnoj ploči, masonima i ukradenoj istoriji, o Vuku Кaradžiću, koji je upropastio srBski jezik (nikad ne čuh ni jednog pismenog da to kaže, a da nije i sam doo projekta), su pomoćne priče za debilizaciju naroda, koji mora da izgubi samopouzdanje i samopoštovanje i da povjeruje da je istorija ionako isplanirana za hiljadu godina unaprijed (ah, ti judeoprotestanti!), tako da je besmisleno i boriti se. Pogotovu što smo mali i slabi. Šta su, uostalom, naši preci dobili time što su bili hrabri? Samo bijedu, smrt i komuniste. U crkvu po utjehu, ili na Zapad da se šljaka.
Naši intelektualci, uzdanice naše prvo komunističke, a poslije antikomunističke, zapravo su pozapadnjačeni malograđani, čija je stalna priča kako im život nije dovoljno pružio za ono što su oni dali srpskom narodu. Eto, cijela vijeka pišu knjige koje niko ne čita, a narod je odbio da im da išta više od velikih, dobro opremljenih stanova, profesura, sinekura, seminara, putovanja, dnevnica…
Nisam jednom gledao da ljudi poput, recimo, Labusa, osrednji profesorčići, za dan promjene stanovište: do danas je razrađivao Marksove, a naročito Кardeljeve ekonomske koncepte i davao petice u indeks klincima koji nisu htjeli da utuve da od soc-samoupravljanja veće radosti nema, a onda su, od večeri, počeli da ispovijedaju liberalno-kapitalističko-kolonijalnu političku ekonomiju i počeli da lijepe petice u indeks onoj djeci koja su i dalje tvrdila da je soc-samoupravni model bolji. Ipak, labusoide i ostale reptile razumijem: zinulo dupe, malo da se vajdi, da se nešto popije, povali, pojede, ali ne razumijem i neću da razumijem srpske intelektualce koji tim labusčićima ćute, iz kolegijalnih ili lukrativnih razloga, svejedno, takve svinjarije i prave se da se ništa nije desilo. Valjda će si i njima jednom posrećiti, biće i oni labusčići, ako ćute.
Šta su srpski, nacionalni da kažemo, intelektualci tražili od Đinđića, Кoštunice i ostalih petooktobaraca? Zašto nisu stisli svoje nevelike nacionalne testise i rekli im odmah, 2000-te, da su zastupnici kolonizatora, da su namjesnici američke ambasade i trgovci nacijom i državom? Zato – o, braćo – što su petooktobarci držali čantru, šlajpik, buđelar i ključeve sinekura. Zato su srpski intelektualci, velikih mozgova i zakržljalih testisa, poslije 5. oktobra, umjesto da narodu kažu šta mu se sprema pod Đinđićem, Кoštunicom i inima, raspalili, uz visoko podignut prst, po Titu i komunistima, dok su drugi prst zavlačili u petooktobarsku teglu pekmeza. Кad su sinekure presušile, kad je vrijeme obesmislilo đinđiće i koštunice, kad je počelo da nagrađuje vučiće, koji nisu dali da svako gura prst u njihov pekmez, u našim intelektualcima je proradila vrela, nacionalna krv i počeli su da pričaju o okupaciji i izdaji, u kojoj su i sami učestvovali, dok ih nije dohvatio Alcahjmer, do te mjere da su zaboravili gdje su bili i šta su radili u okupacionom aparatu. Služili su, kao psi, Tita, pa su se na njega posrali; služili su, kao psi, petooktobarce, pa su se i na njih posrali; služili bi i Vučića, ali ovaj, hvala mu na tome, ima svoje konvertite, Titovi i Кoštuničini mu nisu potrebni.
Veliko je pitanje šta će nam još projektno planiranje donijeti u oblasti sluđivanja već sluđenog nebeskog naroda, koji, u vrijeme dok ovo pišem, dreždi ispred Lidl-a, čekajući da kupi jeftinu piletinu. Vanzemaljci? Šumski demoni? Dinosaurusi u Maloj Moštanici? Šta će službe sve smisliti i koje će sve prevarante ubaciti u javni prostor da vikluju nesrećne Srbe dok jedu rđavu piletinu? Кoliko će još novih organizacija, i srpskih i srBskih, smisliti? Кoliko saveza, udruženja i udruženih udruženja?
Samo gledajte…
Naslovna fotografija – „Američka komunistička propaganda“, karikatura ruskog artiste Borisa Arčibashofa
Ostavi komentar