Zašto pišemo, i uopšte stvaramo? To je pitanje bezbroj puta postavljeno, a odgovor je uvijek isti, ili sličan. Riječ je o potrebi čovjeka da doživljene senzacije probuđene životom i nataložene u dubokim katakombama svoga bića iznese na vidjelo. Tako se oslobađa svojih unutrašnjih tegova koji teretom muče, a istovremeno želi i drugima da pokaže nešto što smatra vrijednim pažnje. To je govor duhovnog bića stvaraoca, koji se više ne zadovoljava s tim da bude nečujan i prigušen solilokvij, nego ima potrebu da ugleda svjetlo dana, da bude vidljiv i čujan. Mnogi ljudi sa bogatim iskustvima i pričama ne dožive nikad trenutak da progovore o njima. Tako ostanemo uskraćeni za mnoge dragocjene istine i poruke.
Tekst se nastavlja poslije oglasa
Na svu sreću, Savo Sarić je osjetio suviše snažnu potrebu da kaže. Da ispriča. Ispričao je svoju ličnu ispovijest, otkrio nam svoj kontinent i svoje sazviježđe, koji bi se mogli nazvati LJUBAV. Nije to samo ljubav prema obožavanoj ženi, koja je ovdje tako iskreno, snažno i prirodno oslikana, nego ljubav u svim svojim varijacijama i tonovima: prema porodici, čovjeku uopšte, prema prirodi, tradiciji, sportu, životu, prema Bogu, Tvorcu savršenstva i sklada u kome smo se obreli. Teško je nabrojati sve te nijanse, jer je u Sariću nemjerljivo bogatstvo te najplemenitije emocije.
Često ne vidimo sve što bismo trebali da vidimo u svom maratonu za šarolikim iluzijama. Slučaj je htio da Sarić naruši svoje zdravlje, da bude doveden u hladne hodnike u kojima, otrgnut od stvarnog života traži da mu se ono vrati, pa da progleda desetostrukim očima. U osami, bespomoćnosti i bolovima, Sarić se bori zadivljujućom voljom i snagom, od kojih možemo samo učiti. On je povrijeđeni trener sporta, ali postaje i trener životne mudrosti i filozofije, čiji je moto: NE PASTI, SAMO SE BORITI. Boriti se za korak, za dušu, za ljubav, za sebe, i za druge. Za smisao. Кoliko nas je samo potonulo, jer nije imalo srce Sava Sarića. Srce Don Кihota, koji je bezbroj puta bio skršen i bačen na tlo, ali se dizao i ostajao na stazi čovjekoljublja, humanosti, pravde, i svih vrijednosti koje čovjek zaslužuje. Biti čovjek, za Sarića znači imati dušu i hrabrost da se uhvati u koštac sa svim nedaćama, da ne pristane na to da ostane donji, nego da trijumfuje nad porazom i svekolikim zlom u nama i oko nas.
Vrijedno je napomenuti još jedan kvalitet Sava Sarića, kojim se mnogi autori baš i ne mogu pohvaliti. To su posebni, prirodni šarm i sposobnost da se i u najtežim životnim vrtlozima ne zaboravi na šalu, humor i smijeh. To može samo zdrav duh, koji stoički umije da podnese, i koji vjeruje u svjetlost.
Mnogo bi se još moglo reći o rukopisu „Prozorljivo plavo” Sava Sarića, ali to prepuštam čitaocima koji će, sigurna sam, osjetiti sve što je vrijedno u njemu. Ovim svojim prvijencem, Sarić je u modernoj formi, najsličnijoj romanu toka svijesti, nametnuo mnoge probleme čovjekove egzistencije.
Možda ovo i nije vrhunsko umjetničko djelo, ali su mu vrhunske poruke. Zato ga iskreno preporučujem svim dobrim ljudima, i onima koji mogu biti mnogo bolji…
Olgica Cice, prof. književnosti i književnik
Be the first to comment