Odem ja tako na slavu kod jednog domaćina u Malom Mokrom Lugu, a pokraj mene sedne njegov osmogodišnji sin, zalepilo se dete uz mene, ne miče se.
Tekst se nastavlja poslije oglasa
Ručak, razumete, kao što je red, počne gibanicom, ja taman da uzmem, kad onaj mali veli:
„Čiko, da vidite šta imamo u rerni!“
Tako stoji stvar, mislim se u sebi, bolje da sene prejedem na početku, nego posle, te preskocim i pileću čorbu, hladne batačiće i belo meso, a kad dođe sarma na red, taman pružih ruku, a mali me povuče za rukav i šapuce:
„Čiko, da samo vidite šta imamo u rerni!“
Odustanem opet. Sačekaću to iz rerne. Zahvalim se i na prasetini, a svi me pitaju što ne jedem ništa. Ni pečene krompire nisam takao, ni turšiju ni proju, ni kajmak, ništa.
Vidim iznesoše se i kolači, a tu nam je ioproštajna kafa.
„Čiko, vuče me onaj mali za rukav, da vidite sta ima u rerni!“
„Šta ima u toj rerni?“, pitam besno, a mali kaže:
„Omacila se naša maca.“
Be the first to comment