Niste u stanju ni neki zid da zapljunete

Vikend. Predivno vrijeme napolju. Njih troje sjede uz utikač, vezani za telefonske punjače, kao kerovi na kratkom lancu. Ćute. Ne razgovaraju međusobno. Preskačem ih, ne komentarišem, ali mi instiktivno ne prija prizor.

Upitah ih što ne izađu malo napolje da se druže sa djecom, ali me niko nije ni čuo. Ponovila sam pitanje, malo glasnije. Njih dvije mi odgovoriše da se eto baš sada dopisuju sa nekim novim vršnjakinjama u školi. On kaže da gleda nešto na youtube, u vezi sa svojim kanalom. Upitah i njega što ne ide napolje, on reče da ga mrzi.

Dobro, pošto sam ja kapetan ovog broda, sada ću objaviti nove zakone na brodu, a vi ćete se jednoglasno složiti. Sada lijepo isključite te telefone iz zida, isključite ih skroz i stavite u fioku. Bez „ali mama“, bez bečenja, bez „e kakva si“. Dakle, prvo i prije svega, smetate mi u kući, jer sam htjela da je počistim i prebrišem. Predložila sam vam da idete napolje, ali niko nije htio. Šta ste time propustili? Evo sad ću da vam objasnim.

Što se tiče onlajn druženja: kako ćete znati kada vas neko laže? Da biste to znali, morate razumjeti govor tijela, gestikulaciju, oči koje ne gledaju u vaše. Kako ćete znati ko je trom, ko je spor, ko je vješt i nevješt u trčanju i preskakanju? Nikako. Nećete znati ni da li ste brže ni spretnije od svoje drugarice. Vi i dalje vjerujete da su sve te djevojčice dobre i da vas nikada ni jedna od njih neće povrijediti. E pa niste u pravu. Družeći se oči u oči sa njima, shvatićete da je skoro svako dijete mali model svojih roditelja. Uočićete da nema svako saosjećajnosti, poštovanja, plemenitosti ni razvijen osjećaj za pravednost. To je ono što se razmjenjuje sa drugima i tako se stiču prijatelji. Nećete moći da procjenite da li vam od nekoga prijeti opasnost i da li je neko pokvarenjak po prirodi.

Isključili ste svoje prirodne instinkte, oslonili se na ono što vam neko piše u inboks i na slike slatkih mačića koje su objavili na instagramu. Znate li koliko manijaka ima iza slika djece? Ne znate? Ni ta djeca nisu znala. Nisu imali prilike da saznaju, jer ih više nema.

I to što „sva djeca sjede na fejsbuku i instagramu“ to me ne pogađa ni malo.

Evo, ja sam od onih roditelja koji to ne prihvataju.

Budite inicijatori, pozovite drugarice napolje u park. Vozite rolere, bicikl, prošetajte kučiće zajedno. Niko vam se neće rugati, ako predložite nešto bolje od buljenja u telefon. Garantujem vam. Vjerujem da će od njih deset, dvije pristati da se igraju žmurke. E te dvije su selekcija. Sa njima će vam biti zabavno.

A tebe što mrzi da izađeš napolje, slikaj onaj novi bicikl, kameru za kacigu, i lap top, pa da stavimo u oglase na prodaju. Ako te i to mrzi, sama ću, pa ću od tih para sama i da otputujem negdje na par dana.

Da te pitam ja nešto – da li imate vi neki zidić? Svaka generacija je imala neki zidić na kome se blejalo uveče sa društvom. Niste u stanju ni neki zid da zapljunete. Idi nađi neki zidić u kraju ili stepenice, i počni tu da se nalaziš sa društvom, pa ćeš kad okupiš ekipu, da znaš koga imaš pored sebe. Da znaš ko kakve probleme ima, ko kako živi. Da imaš sa kime da ogovaraš nastavnike, da komentarišeš djevojčice.

Ne dam da vam najdivniji period u životu prođe u statičnom buljenju u ekran. Sve to što držite u rukama je moje. I ti telefoni i utikači i struja i internet. Imam prava da vam to onemogućim kad god mislim da pretjerujete. Ja sam od onih staromodnih majki koje su bile prvakinje u lastišu sa odranim koljenima od padanja po betonu. I bila sam srećna. Ne može niko da me ubijedi da su ta vremena prošla i da su ih zamijenili telefoni.

I radila mi je mašta kao centrifuga. Zato što sam umjela da maštam, zato sam imala sjajne ideje. I danas izdržavam nas četvoro prodavajući ideje. Vaša mašta se svodi na kupovinu nove maske za telefon. Želim da vam se aktiviraju centri u mozgu zaduženi za opstanak. Da li ste svjesni gde živite?

Ne dam vam telefone kada je vikend i lijepo vreme. Idite napolje i otkrivajte svijet oko sebe. Ponesite loptu, igrajte fudbal, basket, odbojku. Vozite skejt, trčite za kučetom. Zadišite se, pa se napijte vode kod druga na prvom spratu. Vratite se znojavi i musavi puni utisaka. To je djetinjstvo kakvo želim za vas.

Nije ništa loše razlikovati se od drugih. U tegli su pare za sladoled, u 20h da ste zakoračili u kuću. Bicikl, roleri, skejt, lopta, reketi? Birajte.

„Kako ćemo znati koliko je sati ako nemamo telefon?“

Pitajte neku finu tetu, tako sam ja dolazila na vrijeme kući.

Sandra Todorović