HIPOHONDRIJA (UMIŠLJENA BOLEST)

Hipohondrija je jedan od četiri psihosomatska poremećaja. Psiho se odnosi na mentalni aspekt, a somatika na tjelesni. To je hronični poremećaj koji se karakteriše uvjerenjem da je bolest zasnovana na tjelesnim simptomima koji su medicinski neobjašnjivi i izazivaju prekomjernu strepnju. Pacijent zaista ima osjećaj fizičkog bola u određenom dijelu organizma. Taj bol će varirati i kroz vrijeme i kroz lokalitet u tijelu.

Simptomi su: -pretjerana zabrinutost za zdravlje; -uvjerenje da postoji određena bolest u organizmu iako svi testovi i nalazi pokazuju da ne postoji i -uvjerenje da ljekari ne žele da kažu istinu.

O ovom poremećaju se govorilo i u vrijeme Hipokrata, pa sve do 19. vijeka se vjerovalo da je to bolest podrebarnog luka, tj. hipohodrijuma. Razlog toga jeste taj što poremaćaj najčešće počinje iz te regije, pa se širi na pluća i glavu i završava se uglavnom urinarnim traktom.

Frojd je hipohondriju nazivao aktuelnom neurozom, dok je za Bleurera ona samo karakterna crta. U današnje vrijeme ovaj termin se još naziva zdravstvena anksioznost, somatska preokupacija ili fobija bolesti. U priručniku za dijagnostiku bolesti se vodi kao poremećaj somatskog simptoma. Hipohondrija donosi konstantno nezadovoljstvo osobe jer ona ulaže sve napore da dokaže da je bolesna, ali nikako ne može da uspije. Proces uključuje stalni odlazak kod ljekara. Što više ljekari pacijenta uvjeravaju da je zdrav on je tim više nezadovoljan zbog uvjerenja da mu niko ne vjeruje.

Preokupacija somatskim simptomima nastaje kao posledica neispravne percepije i poremećene kognicije.

Postoji veliki spisak poremećaja koji imaju slične simptome, ali hipohondrija je najbliža opsesivno -kompulzivnom poremećaju.

Konstantna anksioznost zbog bolesti djeluje kao opsesija, a provjere i pretraživanje o bolestima kao kompulzija, tj. prisila. Zapravo se radi o maskiranoj depresiji ili melanholiji, naročito kod starijih pacijenata.

Hipohondar se isključivo bavi porijeklom bolesti, ne i senzacijama. Bol glave njemu ukazuje na tumor te regije ili potencijalni moždani udar, ali ne glavobolju. Početak poremećaja može imati korijene još u djetinjstvu, ali se jasni simptomi počnu prikazivati značajno kasnije. Sjećate li se tretmana roditelja u djetinjstvu kada ste bili bolesni i kada niste? U situacijama temperature, zubobolje, prehlade roditelji posežu za ekstremnim oblikom zabrinutosti, nježnosti i ugađanja, što implicitno dijete shvata kao „Ja sam mnogo bitan kada sam bolestan!“ Taj proces nastavlja svoj kontinuitet kroz odrastanje. Ako jedan ili oba roditelja su hipohondri, onda se dodatno dijete stimuliše da je bolest nešto važno i usvaja isti model. Važno je napomenuti da se i kod zanemarivanja djeteta može javiti u kasnijem dobu hipohondrija kao oblik bunta i skretanja pažnje na sebe.

Statistika kaže da je ovaj poremećaj kulminira u uzrastu od 36. do 57. godine i da je češći kod žena nego kod muškaraca. Procenat oscilira na različitim podnebljima, od 4%-20%. U toku jedne godine u svijetu se utroši više od 20 milijardi eura na ljekarske posjete i testiranja koja nemaju nikakvu dijagnozu.

Ova bolest je isključivo psihičkog porijekla i ona iziskuje dobar psihološki ili psihoterapijski tretman. Problem nastaje kada ljudi sa ovim problemom ne mogu da dođu do uvida da oni imaju problem koji je za psihologa ili psihijatra, a ne isključivo za internistu. Treba napomenuti, ovo se ne odnosi na pacijente sa već postavljenim dijagnozama, već za osobe koje imaju konstantne fizičke tegobe bez dijagnoze.

Ako može da se kaže, pozitivna strana hipohondrije je to što takve osobe vode natprosječno računa o svom zdravlju, pa tako mogu prevenirati bolest ili je liječiti u ranoj fazi. Negativna strana je ta što nije zdravo za organizam biti u kontinuiranoj strepnji da će se oboljeti. I to što osoba stalno osjeća bol, iako bolest objektivno ne postoji.

Jedna od najznačajnijih preventiva protiv pospješivanja hipohondrije je apsolutna zabrana pretraživanja bolesti po internetu. A najveći uspjeh se postiže kroz psihoterapijski tretman.

Nađa Pekić / Leutar.net

Nađa Pekić

Nađa Pekić

Nađa je specijalista psihologije i psihoterapeut transakcione analize u edukaciji. Diplomirala je psihologiju sa prosjekom 9,70 kao student generacije. Oblasti interesovanja su savjetodavni rad, istraživačka psihologija i eklektički pristup psihologije i umjetnosti.
Nađa Pekić

Latest posts by Nađa Pekić (see all)

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena


*


Anti-SPAM Test *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.