NADGROBNICI NA PRESJECI

Uzvisina što se kao sedlo nadnijela nad koritom rijeke Koline, desetak kilometara.

od Ustikoline prema Jabuci, nekada se, kaže narodno predanje, nazivala Crkvine. Mada dokazi materijalne kulture to nisu potvrdili, pripovijeda se da je na tom mjestu bila crkva po kojoj je i mjesto dobilo ime. Put od Ustikoline tu se račva u dva pravca: jedan vodi prema Jabuci a drugi prema Previli.

Ta kosa, obrasla tankovitim brezama čije lišće danju leluja na povjetarcu a noću im stabla bjelasaju na mjesečini, naziva se Presjeka.

O porijeklu naziva narodno predanje pamti nekoliko legendi. Jedna kaže kako su se na tom mjestu, u petnaestom vijeku, sreli srpski i turski svatovi koji su pošli po mladu. Niko se sa puta ukloniti nije htio, već su se za sablje dohvatili. Zbog tog velikog grijeha svatovi su se u kamen pretvorili a mjesto je po sječi svatova nazvano Presjeka. Kameni mramorovi i nadgrobni biljezi, kazuje i opominju u isto vrijeme.

Druga legenda, koja je u narodnoj tradiciji znatno raširenija, kaže kako su se na tom mjestu, sukobile dvije moćne vojske. Vojska vlastodršca i gospodara Stare Hercegovine moćnog hercega Stjepana i neznanog turskog sultana, koji je krenuo u pohod prsko Drine. Vojske su se potukle i žestoko posjekle. Po tome i naziv Presjeka. U turskoj vojsci je, veli dalje legenda, bio i jedan neobični princ. Kad je krenuo iz Carigrada ponio je nadgrobni spomenik, nišan, urađen od bukovog drveta. Okačen na kožne kaiševe, biljeg mu je uvijek bio na leđima. Kad je pošao, kaže priča, pozdravio se sa svojima i rekao da se nikada neće vratiti. Ako u borbama ne pogine, onda će tamo u tuđem svijetu, gdje se vojska stani, ostati da živi do kraja života. Ako pogine drveni nišan će mu biti nadgrobni biljeg po kome će ga pronaći i prepoznati. Taj neobični mladić je poginuo na Presjeci, a na grobu u koji je sahranjen, poboden je biljeg koji je nosio na leđima. Iz tog drvenog nadgrobnika iznikla je neobična bukva. Njene grane su spletene i povijene po zemlji. U visinu ne rastu, već se, kao pavitina, povijaju po zemlji stvarajući oko stabla gusti čestar. Narod ovo neobično stablo naziva „sveta bukva“ i pripisuje mu natprirodne moći. Vjeruje se da će onoga koji na bilo koji način ošteti to drvo snaći neka nesreća i zlo u porodici.
Priča se da je jedan nevjerac zamahnuo sjekirom da odsiječe granu sa te bukve. Umjesto drveta, posjekao je nogu. Drugi se, kazuje narod, popeo na bukvu s namjerom da odlomi jednu njenu granu. Nije uspio jer je pao sa drveta i polomio desnu ruku. Treći je, opet kaže predanje, u pripitom stanju, u jedno ljetnje predvečerje, u inat komšijama koji su ga odvraćali od te namjere, krenuo da sa bukve donese mladu granu, kako bi im na taj način dokazao kako su sve to prazne priče i narodne izmišljotine. Otišao je i dugo se nije vraćao. Komšije su, nakon što su ga satima čekale i dozivale, krenule da ga traže. Kad su došli do drveta zatekli su ga kako raširenih očiju bulji u nebo i maše rukama, kao da se brani od nekoga ko ga napada. Zanijemio je i od tada do kraja života nije progovorio, a po selu se pričalo da ni sa „pameću nije baš sastavio.“ Sumnjičaviji su govorili da je od rakije poludio, ali „svetoj bukvi“ niko nije prilazio. Kažu da ni stoka sa tog drveta ne brsti list, iako, u odnosu na drugo drveće, ostaje zeleno sve do decembarskih snjegova.

Treće predanje, koje se vezuje za nastanak spomenika na Presjeci, kaže kako su se na tom mjestu sudarile vojske bosanskog kralja Tvrtka i turska vojska koja je bila u pohodu na Bosnu. Bitka se odigrala 1378. godine i pobjedu je izvojevala Tvrtkova vojska. Tako kažu legende koje i danas žive u narodnom usmenom predanju.

Na Presjeci se nalaze 234 spomenika i to je najveća nekropola stećaka u gornjem Podrinju. Na raskršću na kome se putevi granaju na tri strane, prema Jabuci, Previli i Ustikolini, rasuto je stotinjak spomenika, među kojima najznačajniju skupinu čini 28 nadgrobnih biljega. Riječ je o muškim nišanima, muslimanskim spomenicima, koji označavaju grobna mjesta u kojima su sahranjene muške osobe. Na spomenicima nema natpisa, već su ukrašeni gravurama kopalja, zastava, nadžaka, lukova, strijela, kao i crtežima sablji, jabuka, buzdovana, sjekira, zastava, a na nekoliko spomenika naslikana je ljudska ruka ili neki drugi nejasan znak. Među ovim spomenicima je i nadgrobni biljeg Turhan Emin-bega koji je, kako se vjeruje, mada nije istorijski dokazano, podigao prvu džamiju na desnoj obali Drine u Ustikolini. Emin-beg je, kaže predanje, džamiju podigao 1446. godine i te iste godine je i poginuo.

Ne samo po nastanaku i po narodnim legendama koje ih prate, neobičnost ovih staromuslimanskih spomenika na Presjeci predstavlja i način na koji su pokojnici sahranjeni. Sarkofazi su zidani profilisanim kamenim santračima, izrađenim od „milja“, odnosno sedre koja je vađena u Miljevini, pa se po mjestu iskopavanja tako i nazivala, a prekriveni su kamenim monolitnim pločama. Takav način sahranjivanja umrlih nije u muslimanskoj tradiciji i slični primjeri nigdje nisu evidentirani. Po svemu sudeći riječ je o lokalnoj tradiciji koja, kako su utvrdila arheološka istraživanja rađena osamdesetih godina minulog vijeka, ima i svoju istorijsku osnovu. U ozidanim grobnicama, koje su zatvarale monolitne kamene ploče nad kojima je bio spomenik od mramora, u ranom srednjem vijeku, sahranjivani su plemići, važniji dostojnici i imućnija pravoslavna gospoda. Poznato je da je pravoslavno plemstvo u Bosni, u vrijeme turske okupacije, ne rijetko prelazilo u muslimansku vjeru kako bi sačuvalo svoja imanja i svoj društveni i ekonomski položaj. Oni su, po svemu sudeći, sačuvali i tradiciju sahranjivanja, koja nije bila u duhu tradicije nove vjere koju su prihvatili. To je, smatraju istraživači, najvjerovatnije objašnjenje neobičnosti grobnica na staromuslimanskom groblju na Presjeci.
S obzirom da je Presjeka dominantna kota u ustikoljanskoj dolini, u svim ratovima to mjesto je bilo strateški važno. Otuda na toj kosi brojni šančevi i rovovi ostali nakon vojni. I oni i stećci su svjedoci istorije na Drini. Onima koji znaju da slušaju i danas pričaju zanimljivu priču.

A priča i jeste da bi se pripovijedala, prepričavala i pamtila.

Presjeka – ovdje su se, kaže legenda, susreli i posjekli svatovi.

Izvor: Radisav Mašić / Znamenja Stare Hercegovine

1 Komentar

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena


*


Anti-SPAM Test *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.