Muslimanke iz Stoca u posjeti Petropavlovom manastiru

Leutar

Leutar

Tajni agenti NKVD-a
Leutar

U okviru projekta Odbora za međureligijsku saradnju Trebinje, proteklog vikenda u posjeti Trebinju bile su vjernice iz islamske zajednice Stoca.

One su posjetile znamenitosti našeg grada, a u popodnevnim časovima i manastir Svetih Petra i Pavla gdje im je predavanje o monaštvu održala igumanija ovog manastira, mati Pavla.

„Ovi susreti su od velikog značaja jer moramo da pokažemo ljudima da živimo tu jedni pored drugih, da treba da poštujemo jedni druge i da to što neko ima drugačiju vjeru od nas, ne znači da je naš neprijatelj. Moramo da naučimo da poštujemo različitosti i da živimo jedni pored drugih“, kaže mati Pavla.

Igumanija je istakla da je gostoljublje u manastiru postalo najvažnija stvar jer su ljudi u vrijeme otuđenosti željni da ih neko sasluša.

Ona je gošćama iz Stoca pričala o monaštvu kao velikom podvigu za koje je neophodno imati prije svega veliku ljubav prema Bogu i prema životu.

IGUMANIJA PAVLA: MONAH MOŽE BITI SAMO ONAJ KOJI SE RADUJE ŽIVOTU

„Kada se sagleda istorija, nikada nije bilo puno monaha ali monasi su održali hrišćanstvo. Vremenom je bilo potrebno da se monasi razlikuju od ostalih ljudi, ne zato što su oni nešto posebno, nego zato da bi svjedočili to što jesu. I zato je prvo trebalo da se obuku ovako, drugačije od ostalih. Kaže se da se monasi oblače u crno da bi imali radost. Mi smo mrtvi za svijet, za svjetski način života a živi smo za poslužanje života u crkvi. Zato je izvorno monaštvo uvijek radosno, nikada nije tužno iako smo obučeni ovako kako jesmo. Ono nosi sa sobom radost jer izvor monaškog života počiva na tome, da svojevoljno uđete u to, zato što volite, zato što smatrate da ćete biti ispunjeniji nego u svijetu“, objašnjava mati Pavla.

Ona je gošćama ispričala anegdotu koja se nedavno desila ispred jednog prodajnog centra u našem gradu.

„Srela sam jednu djevojku koja me pitala može li poći sa mnom u manastir. Ja sam je pitala zbog čega bi otišla u manastir a ona mi je odgovorila da je razočarana u život. Rekla sam joj ako je razočarana u život, nije joj mjesto u manastiru. To nije razlog. Jer ako dođe neko zbog toga što je razočaran – sigurno neće ostati u manastiru. Potrebno je da ima ljubav prema Bogu što je osnovni razlog da neko dođe a posebno da ostane. Potrebna je radost prema životu, vjera i ljubav prema Bogu i zajednici. Nikakvo razočarenje“, priča igumanija i kaže da postoji na neki način i ustavni red kako se to živi u manastiru.

„Pošto sam radila u školi i bavila se obrazovnim radom, vidjela sam da je to veoma bitno. Porodice danas teško mogu red da održe. Bar nedjeljom ako uspiju da imaju zajednički ručak. Mi u manastiru poštujemo red. Dan je posvećen molitvi, poslušanju i izučavanju knjiga i tekstova. Ujutru imamo jutrenje, u deset časova je ručak a u 17 večera. Imamo dva obroka, a između poslušanja od kojih su neka zajednička a neka posebna“, priča mati i objašnjava kakva su to posebna poslušanja.

„Na primjer, sestra Varvara je ikonopisac jer posjeduje taj dar, Teodosija lijepo veze, ona je i ekonom, Magdalina lijepo pjeva, imamo i jednu sestru koja se bavi kaligrafijom. Zajednička poslušanja su nam na primjer kuhinja, čišćenje po 15 dana. Mijenjamo se i trudimo se da to ujednačimo, balansiramo. I ta naša ishrana je posebna, nikada ne jedemo meso, postimo ponedjeljak, srijedu i petak. Imamo više posnih nego mrsnih dana jer postimo i sve postove u toku godine. U porodicama se često dešava da ljudi jedu onda kada oni hoće, kod nas se to ne može desiti – sem ako neko nema poseban blagoslov za to. Ako je ručak u deset tada svi zajedno jedemo bez obzira da li smo gladni ili ne jer je jedinstvo vrlo bitno“.

Gošće iz Stoca su igumaniji postavljale pitanja jer ih je priča o monaštvu veoma zainteresovala. Jedno od njih je bilo koliko vremena čovjek treba da ostane u manastiru da bi postao monah.

„Kada nam neko kaže da ga interesuje monaštvo, da želi da bude sa nama, mi mu predložimo da dolazi neko vrijeme u manastir. Tri dana je najbolje da bude za početak, to smo iz iskustva vidjeli. Ima dosta ljudi koji žive brzim načinom života i ne znaju da prepoznaju šta žele. I ako prepoznamo da taj šok jedan u kome nema interneta, svjetovnog oblačenja, života bez pravila, ako prepoznamo da žena, pošto je ovo ženski manastir, želi taj život mi joj damo titulu iskušenice tri godine. Za te tri godine ona je slobodna da svaki dan kaže ne želim ovo, nije za mene i da ode. I ukoliko se dokaže da je odluka stvarno temeljna sa vjerom u Boga, onda nakon tri godine otprilike pristupa se činu monašenja“.

Igumanija Pavla svečani čin monašenja poredi sa svetom tajnom braka.

„Taj dan dođe vladika, sveštenici i postavljaju određena pitanja na koja sestra koja se monaši odgovara. Prvo pitanje je ’Da li ti slobodnom voljom pristupaš’ , pa ’Da li ćeš do kraja života da budeš monahinja’ i onda se na kraju daju tri zavjeta, da ne ulazi u nikakve bračne odnose, drugi zavjet poslušanje i treći nesticanje. Mi nemamo ništa od svoje imovine, sve što unesemo u manastir je zajedničko. Sve što uradimo je u vlasništvu manastira, ništa nije naše lično“, priča igumanija.

Vjernice iz Stoca su uživale u besjedi igumanije i o temi monaštva pa su iskoristile priliku da postavljaju još nekoliko pitanja. Svaku od njih interesovalo je kako monahinje dobijaju imena.

„Dobijamo imena po onim svetiteljima koji su u istoriji crkve dali svoj doprinos u izučavanju, mučeništvu i tako dalje. Ja sam Pavla po apostolu Pavlu, Teodosija po velikom Teodosiju, Varvara po velikomučenici Varvari. Imamo Magdalinu, sestru iz Španije Evlaliju, Petru i Emonku“.

Mati Pavla je objasnila da je monaška porodica primarna, ali niko ne zaboravlja svoju biološku porodicu, posjete su dozvoljene.

NA SLIČNOSTIMA GRADITI MIR I PRIJATELJSTVO

Alma Mujakić, ispred medžlisa islamske zajednice Stolac, kaže da je posjeta Trebinju veliko iskustvo koje je proteklo u najljepšem gostoprimstvu i ljubaznosti.

„Razmijenili smo i različita saznanja o svemu i svačemu. Posjetili smo sabornu crkvu, džamije, Hercegovačku Gračanicu. Oduševljeni smo i ovi susreti su veoma bitni da bismo produbili saradnju i radili na dobrim odnosima. Predivno predavanje o monaštvu iz kojeg smo dosta naučili. Danas smo čuli koliko ima sličnosti između naših vjera i koliko možemo na toj sličnosti graditi mir i prijateljstva“, kazala je Mujakić.

Mujakić, kao vjeroučiteljica u Stocu, kaže da je kroz vjeronauku dosta učila i o hrišćanstvu i drugim vjerama, ali da je živa riječ uvijek najbolja jer se iz žive riječi mnogo toga nauči.

Na kraju predavanja i druženja razmijenjeni su prigodni pokloni, uz međusobna obećanja – da će se susret opet dogoditi.

Izvor: Radio Trebinje / Sunčica Pešić

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovaj sajt koristi Akismet antispam aplikaciju. Saznajte više o Akismetu..