DA SI JUČE DOŠAO, IMAO BIH

Hiljadu zašto, hiljadu zato. Koliko pitanja, a odgovori vape. Dozivaju iz nekoga otkačenog vagona, sa neke željezničke stanice, u nekom izgubljenom gradu, bez adrese i bez broja. Ostadoše u neraspakovanim paketima, u neispisanom pismu, u nekim zavijenim formama i zamotanim oblandama. Lebde u lijepo zapakovanom kaloričnom još neispečenom kolaču, za sreću i praznik.

Na sve to lijepo i slatkorječivo dođe neki davno obećani dar, za neki novi put. Možda ka nekoj obećanoj obali gdje su kule sagrađene od karata i gdje zvijezde skidaju kad to pozeliš. Gdje su ti melemi za rezove po duši, za sva ta strpljenja kao spasenje od vriska? Sve to dođe kao olakšanje kad ti život vade bez anestezije, kad te u pojam ubijaju i tjeraju da sebe u ogledalu ne prepoznaš?

Ko to opominje, čupa, zove, traži i grize kao rđa čelik koji neće da izbruse? A tako malo treba da se uzdigneš iz toga sivila betona, odlijepiš od mokrih đonova i obuješ u cipele koje mogu da naprave korak od sedam milja. Koliko li treba da se u ovoj gomili svijeta sretneš sa čovjekom, nađeš svoje mjesto pod ovim vedrim nebom?  A koliko da poželiš da dokučiš sreću cigansku?

Nisu sve sreće iste, samo liče jedna na drugu. Izniknu iz nekog iskrenoga pogleda, iz čvrste riječi koja je pečat izgovorene istine. A ja umijem i hoću, da sa lica pročitam svako ime i prezime.  Ja to mogu i umijem. Umijem i da se inatom pod kožu zavučem, ako zatreba. Ja znam koliko malo treba, a koliko mnogo, da se ljudi gledaju u oči dok izgovaraju ono davno obećano. ,,Da si juče došao, imao bih!”. Možda bi raspukao nar predugog isčekivanja u bezbroj slatkih zrna, iz kojih život traži zdravi napitak, možda…

A ja, juče umjesto sjutra uvijek ostavim nečemu što ode. Odlaze vozovi, prolaze karavani… Uvijek neko negdje ide. Dugom šinom ili vrelom pustinjom. Možda plovi okeanom beskraja. Koliko malo treba da shvatiš da je svijet isuviše mali, da u njemu tražiš brata po duši dok čekaš prve kiše i snjegove, u starim iznošenim cipelama. Stiskaš dlanove, sa nadom, da će neko naslućeno sjutra biti bolje od prošlog dana. Koliko malo treba, a nikad da stigne!

Slobodanka Đikanović, pjesnik i pisac

Leutar

Leutar

Tajni agenti NKVD-a
Leutar

Latest posts by Leutar (see all)

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena


*


Anti-SPAM Test *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.