Tvoja je priroda ono što osjećaš i ako te nekada zapljusnu negativni talasi emocija svi oni imaju razlog zašto su tu u tvom životu. Kao i misli koje struje tvojom glavom nisu one ni od kuda došle, pripremio si im put svojim pogledima na svijet, događajima kroz koje si prošao, čežnjama i strahovima koje imaš.
Ne prisiljavaj se na pozitivno razmišljanje, jer to onda nisi ti, pa ti opet ništa ne vrijedi. U životu nekada trebamo dati prostora onom unuttašnjem i nesvijesnom sebi, kako bi se posložile i stvari koje su izvan naše kotrole. To ne znači da odustajemo i da se odričemo od ciljeva koje smo postavili, da prestajemo raditi na sebi i da život prepuštamo slučaju, već da shvatamo da je uzalud pokušavati kontrolisati ono što je izvan naše kontrole.
Ne prisiljavaj se na pozitivno razmišljanje, ne nabijaj umjetni osmijeh na lice, jer će brzo nestati i neće ostaviti nikakvih dubljih posljedica na tvoj život. Ako treba nešto odžalovati – odžaluj. Ako treba nešto otplakati – otplači. Ako treba biti sam – budi sam. Sve su to etape života koje čine cjelinu i bez njih ništa ne bi bilo onakvo kakvo jeste. Da nikada nismo bili na dnu provalije nikada ne bismo znali kako je veličanstven vrh planine.
Upravo ono negativno razmišljanje, crnjaci, osjećaj poraza i izgubljenosti prostor je gdje se rađa najveća snaga, prostor je gdje se nešto u nama prelama, prostor gdje shvatamo svoje zablude i krećemo ispočetka. Tek kada prođemo noć možemo se diviti ljepoti jutra i istinski uživota u njemu. Sve što trebamo je malo strpljenja da izdržimo dok je najteže, malo vjere da je sve ovo samo jedan dio našeg životnog puta.
Mario Žuvela
Be the first to comment