“Majstor i Margarita“: Svaka je vlast nasilje nad ljudima

Budući da ovaj roman nije objavljen za autorova života, prvi put je izdan tek 1966. godine, 26 godina nakon smrti Bulgakova, i to u skraćenoj časopisnoj verziji. Roman je stekao popularnost među sovjetskom inteligencijom i sve do službenog objavljivanja širio se u ručno pretiskanim primjercima. Supruga pisca, Jelena Sergejevna, tokom svih tih godina uspjela je sačuvati rukopis romana.

Ovo djelo vrlo složene strukture temelji se na motivima poznatima iz svjetske književnosti – na legendama o Faustu i Margareti (u prevodu je namjerno zadržan ruski oblik Margarita). Isprekidanim slijedom roman opisuje događaje u Moskvi dvadesetih godina 20. vijeka, kao i događaje koje je glavni lik, Majstor, opisao u svojem romanu o Pilatovu sudu i Isusovoj mučeničkoj smrti. Događaji u Moskvi opisani su kao fantastična priča o dolasku sotone Wolanda u Moskvu, gdje će se održati godišnji bal demona. Majstor je, uz podršku Margarite, napisao roman o Pilatu, no kritičari su ga odbacili prije objavljivanja, pa ga je on, ogorčen, bacio u vatru. Spasio ga je Woland glasovitom rečenicom: »Rukopisi ne gore« (a umjetnici i filozofi trajniji su od vladara). Na jednom mjestu u romanu Ješua kaže i »da je svaka vlast nasilje nad ljudima, i da će doći vrijeme kad neće biti ni vlasti, ni careva, ni ikakve druge vlasti. Čovjek će prijeći u carstvo istine i pravednosti gdje neće biti potrebna nikakva vlast«.

Različite verzije

Problematika romana zahvaća temeljna filozofska, kulturološka i politička pitanja, posebno odnos umjetnika i vlasti, kao i vjerovanje u određenu ideologiju. Kako u djelu nema jednoznačnih odgovora, brojna su i raznolika njegova tumačenja. Bulgakov je tridesetih godina, dakle u Staljinovo vrijeme, bio poznat uglavnom kao dramski pisac. Staljinu se svidjela njegova drama »Dani Turbinovih«, ali su komadi o odnosu umjetnika i vlasti ostali neizvedeni. Stvaranje Bulgakova, kako dramsko tako i prozno, vrlo je često nailazilo na otpore, posebno u tridesetim godinama, kad je Bulgakov morao voditi borbu za svoj puki opstanak u pozorištu i književnosti.

Postoje različite verzije »Majstora i Margarite«. Vrijeme početka rada na romanu Bulgakov označava u raznim rukopisima kao 1928. ili 1929. godinu. U prvoj redakciji roman je imao nazive poput »Crni mag«, »Kopito inženjera«, »Žongler s kopitom«, »Sin V.«, »Turneja«. Prvu redakciju »Majstora i Margarite« uništio je sam autor 18. ožujka 1930. godine nakon što je dobio obavijest o zabrani komada »Molière«. Bulgakov je napisao u pismu vladi: »I lično sam ja, svojim rukama, bacio u peć prvi nacrt romana o đavolu …« Rad na romanu obnovio je 1931. godine. Za roman je napravio skice, pri čemu su se već spominjali Margarita i njezin, tada još bezimeni pratilac – budući Majstor, a Woland je dobio svoju obijesnu svitu. Druga redakcija, stvarana do 1936. godine, imala je podnaslov »Fantastični roman« i varijante naslova »Veliki kancelar«, »Sotona«, »Evo i mene«, »Crni mag«, »Kopito inženjera«.

Treća redakcija, započeta u drugoj polovici 1936. godine, u početku se nazivala »Knez tame«, no već 1937. godine pojavio se naslov »Majstor i Margarita«. U lipnju 1938. preštampan je puni tekst, a autorska korektura trajala je gotovo do same smrti pisca. Za života je autor u svojem domu čitao pojedine odlomke bliskim prijateljima. Dosta kasnije, 1961. godine, filolog A. Z. Vulis pisao je rad o sovjetskim satiričarima i sjetio se Bulgakova. Saznao je da je njegova udovica živa i uspostavio je s njom kontakt. Nakon prvotnog razdoblja nepovjerenja, Jelena Sergejevna mu je dala da pročita rukopis »Majstora«. Potreseni Vulis pričao je o njemu mnogima, nakon čega se po književnoj Moskvi počelo pričati o velikom romanu. To je dovelo do prvog izdavanja u časopisu »Moskva« 1966. godine, u nakladi od 15 tisuća primjeraka. Puni tekst romana izašao je 1973.

Nauka o književnosti koja se bavi proučavanjem Bulgakovljeva života i djela – »bulgakovedenije« predlaže tri koncepta čitanja romana: istorijsko-socijalni, biografski i estetski s istorijsko-političkim kontekstom. Postoji originalno tumačenje romana koji je predložio pisac fantastike i književni kritičar Aleksandr Zerkalov-Mirer u knjizi »Etika Mihaila Bulgakova«. Prema Zerkalovu, Bulgakov je u romanu zamaskirao »ozbiljnu« satiru karaktera staljinskog vremena, što je bez dešifriranja bilo jasno prvim slušateljima romana kojima je čitao sam Bulgakov. Prema njegovu mišljenju, Bulgakov se nakon zajedljivog »Psećeg srca« jednostavno nije mogao spustiti do satire u stilu Iljfa i Petrova.

Međutim, nakon događaja oko »Psećeg srca« Bulgakov je bio prisiljen pažljivije maskirati, razmještajući svojevrsne »bilješke« za ljude koji su ih razumjeli.

Neodvojivo zlo

Postoji i takozvano hermetičko tumačenje romana prema kojemu je jedna od osnovnih ideja da je zlo (Sotona) neodvojivo od našeg svijeta, jer se dobro ne može zamisliti bez tame. Sotona (kao i dobro načelo – Ješua Ha-Nocri) živi prvenstveno u ljudima. Ješua nije uspio shvatiti izdaju Jude (bez obzira na Poncijeve aluzije) zato što je u ljudima vidio samo dobro. I nije se mogao zaštititi zato što nije znao od čega i kako.

Osim toga, u navedenom tumačenju postoji tvrdnja da je Bulgakov na svoj način protumačio ideje L.N. Tolstoja o neprotivljenju zlu silom, uvodeći u roman upravo takav lik Ješue. Prema masonskom tumačenju romana, Majstor predstavlja lik majstora masona koji je završio sve etape masonskog posvećivanja. Sada je on učitelj, vodič za one koji traže svijet znanja i istinske duhovnosti. Filozofsko tumačenje počiva na ideji neminovnosti kazne za djela. Nije slučajno da zagovornici ovog tumačenja ukazuju na to da jedno od središnjih mjesta u romanu zauzimaju djela Wolandove svite do bala, kad se kažnjavaju podmitljivci, bludnici i drugi negativni likovi, te sam sud Wolanda, kad će svatko dobiti po njegovoj vjeri.

Sukladno zaključcima književnog kritičara A. Barkova, »Majstor i Margarita« je roman o Maksimu Gorkom, koji prikazuje slom ruske kulture nakon Oktobarske revolucije, pri čemu je u romanu prikazana ne samo stvarnost sovjetske kulture u doba Bulgakova i književne sredine na čelu s proslavljenim u sovjetskim novinama »majstorom socijalističke književnosti« Gorkim, kojeg je na pijedestal postavio Lenjin, no i događaji Oktobarske revolucije i čak ruska revolucija 1905. godine. Prema Barkovu, kao prototip majstora je poslužio Maksim Gorki, Margarite – njegova supruga, umjetnica MHAT-a Marija Andrejeva, Wolanda – Lenjin, Latunskog i Semplejarova – Lunačarski, Levija Mateja – Tolstoj, kazališta Varijete – MHAT.

Zanimljive činjenice

Na Wikipediji su navedene neke zanimljive činjenice vezane uz »Majstora i Margaritu«:

  • Staljin je telefonirao Bulgakovu 1937. godine (sadržaj njihova razgovora nikome nije poznat). Bez obzira na Veliku čistku 1937.- 1938. ni Bulgakova, ni bilo koga od članova njegove obitelji nisu uhitili.
  • Smatra se da su u stanu Bulgakova djelatnici NKVD-a višekratno izvršili premetačinu, te im je bilo poznato postojanje i sadržaj prvobitne verzije »Majstora i Margarite«. U prvoj redakciji nalazio se (danas u potpunosti izgubljen) detaljan osobni opis »stranca« (Wolanda) dužine 15 rukopisnih stranica, a također i detaljan opis zasjedanja Sinedriona na kojem je bio osuđen Ješua i koje otvara prvo »jeruzalemsko« poglavlje.
  • Za vrijeme smrti Ješua Ha-Nocri, za razliku od evanđelja, ne izgovara ime Boga, nego Poncija Pilata. Prema mišljenju đakona Andreja Kurajeva iz tog razloga (koji nije jedini) jeruzalemsku priču (roman u romanu), s gledišta kršćanstva treba shvaćati kao bogohulnu. No to, prema njegovim riječima, ne znači da se bogohulnim mora smatrati također cijeli roman »Majstor i Margarita«.
  • Prema izjavi Jelene Sergejevne zadnje su riječi Bulgakova o romanu pred smrt bile: »Da znaju… Da znaju«.

Autor: Kim Cuculić | Novi list

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.