Ledenica

Ako se kad nađeš na Planoj i pogledaš put Kuline i Pećinovca, pusti pogled neka ide. Zaustaviće se tamo gdje treba. Tamo gdje je najgušća krošnja hrasta, drijena i graba. Tamo gdje najjača zelena prelazi u najnježniju. Taman tu na tom prelazu iz jedne u drugu, tu u tom središtu je moja Ledenica, moja kolijevka.

Dolina koju je sam Bog stvorio takvu kakva jeste, bila nam je utočište svima u vrelim ljetnim danima. Jedino si tu mogao savladati vrelinu sunca, jer se malo kad uspijevalo probiti kroz guste krošnje.

Bila je jako prijatna, hladna. Zato su joj i dali ime Ledenica. Bila je puna od Vidovdana, pa do zadnje Gospe. I čitavo Bablje ljeto bi mi u njoj prolazilo.

U toj Ledenici sam se rodio. Dan mog rođjenja je padao tačno pet dana prije Svetoga Ilije, pa je tako najljepše mjesto za moj dolazak na svijet bila opet Ledenica.

Ledenicu su posebno voljeli age i begovi osmanlijski. Po čitav dan bi u njoj seirili, a tek pred samu noć bi se razišli. „Daleko im lijepa kuća“, rekao bi otac kada bi im leđa ugledao. On nikada nije boravio u Ledenici jer je po čitav dan radio u polju kako bi stekao urod za hak, koga je davao tim istim agama i begovima. Ma, ni meni ih nije bilo baš milo gledati, ali sam im na momente zavidio. Imali su snagu i moć. Gledao sam ih i divio im se.

„Samo ti gledaj u ovaj cimilet pa ćeš dobro proći“, rekao bi otac. Cimilet je bio narod bez ikakvog reda i poštovanja. Ne znam što se otac ljutio kad u ovom vremenu ni red, ni poštovanje nisu značili baš ništa.

U Ledenici je bilo ovako svakoga dana…. do jednoga. Po radovima u polju i po jačini sunca, mislim da je bila blizu Gospa. Tog dana age i begovi su bili posebno veseli. Nekada pred sami akšam, jedan od njih ustade, raširi ruke i pogleda u nebo:

„Kunem se Alahom da ću oboriti kabo sa glave ove Vlahinje“, i izvadi kuburu.

Ta Vlahinja je bila moja majka, moja vila… Novkuša. Svi u selu su je tako zvali. Bijaše krenula iz tora put kolibe. Kabo pun mlijeka je nosila na glavi i sada je bila glavna meta jednoga iz reda cimileta koji se zakleo čak u Alaha. Stade i pogleda mene i brata…zadnji put. Kubura opali i pogodi je u čelo. Mlijeko zajedno sa k r v lj u poteče Ledenicom.

„Šejnala“, čuo se glas najveselijeg Turčina.

„Što se zakle u Alaha, nalet te bilo, kad ne pogodi u kabo?“, vikali su ostali.

Najstariji među njima se okrenu i pogleda mene i brata.

„Jazuk je. Kud će ova sirotinja? Ovoga starijega odma’ šalj’te agi Rizvanu u Mostar. Nek’ vidi more li u janjičare.“

„Šejnala“, okrenuše se sad svi prema meni.

„Sretno ti bilo! Još si samo danas Gavrilo?“

Svi su bili hairli sem jednoga, toga što je pucao. Ali ne zato što je u b i o moju vilu, nego zato što je promašio kabo, a zakleo se u Alaha. K r v se ledila u mojim žilama jer je sada morala prolaziti nečijim drugim tijelom. Postao sam neko drugi, nešto drugo. A bogami ni hajvan… ni insan više. Kako god… to nešto je primilo novu vjeru i postalo vrsni janjičar.

Postao sam janjičar, krvnik vlastitog naroda. Više nisam bio Vlah, pravoslavni stočar. Ako budem mudar, uznapredovaću. Zar se nisam divio njihovoj moći i uspjesima?

U Banja Luci sam primio islam, a potom se uputio u Vrandučku kapetaniju. Moj dahija je bio ponosan na mene. Vjerovao je da ću dobiti neku titulu jer nikada nikoga nisam iznevjerio. Nikad nikoga… a sebe, Novkušu, Todora i Mihajla… Ledenicu?

Bio sam jak, žilav. Pun snage. Ali, u duši sam bio čuruk. E, nema većih jada od tih. Moja duša je nosila teret koji se natovario na nju onog dana kada sam napustio Ledenicu. Borio sam se sa tim teretom jer sa njim nisam mogao ni agi, ni begu, a kamoli sultanu služiti. Tražio sam vlast nad drugima, a izgubio slobodu sam nad sobom. U tom lelujanju sam se gubio sve više i više. Snage mi je ponestajalo. Živio sam u  p a k l u na zemlji. U bunilu sam izgovarao: „Moje ime je Gavrilo… Gavrilo Todorev“. Tada bih se sjetio riječi Todorevih: „Kada ti se duša toliko uznemiri da njome ne možeš vladati jedan duži vakat, e onda je moraš Bogu predati“. A moja je jadna duša nemirna taman jedan vakat od četeres godina. A, kome ću je Bogu ja predati, Alahu ili Isusu?

U periodu kada je Siliktar – Ali paša naredio ukidanje kapetanija, a malo prije napada na Mostar, naiđoh na stolačku faletalicu. Nisam ih volio ni vidjeti, jer je otac govorio da iz njih šejtani govore… ali zastadoh i pružih joj dlan.

„Nesretniče! Gledaj da ne u m r e š prije s m r t i“, rekla je. Istrgoh joj dlan, drsko, a znao sam da je bila u pravu.

U kasno proljeće se zadesismo u Crnoj Gori. Kamen je mirisao na jakom suncu i taj me miris vrati u vakat od prije četeres godina. Nije daleko Ledenica. Osjećao sam se bolje. Kako to fino namjesti ili Isus ili Alah, pa dođe naredba da se obiđu agiluci Zalom i Trusina. Tim putem se ide prema Ledenici.

Duša mi je ponovo uzdrhtala. Kao da je osjećala da ide na put ka preporodu. Idem da pronađem sam sebe, tamo gdje sam se izgubio prilično davno. Miris livadskog bilja je probudio u meni svaki osjećaj, sve ono što sam davno izgubio. Ponovo se osjećam insanom.

Džematlije su jahale odlučno pravo, dok sam se na Planoj odvajao lijevo. Ni avaza ne bi od njih. Shvatili su da od mene nemaju nikakve vajde više jer insan sa ovakvom dušom nije mogao služitini agi, ni begu, a kamoli sultanu.

Radost je obuzimala svaki dio moga tijela. Duša se smirivala polako. Osjećala je da smo se uputili ka pravom mjestu. Taman kad sam bio negdje između Pločina i Tankovog dola, čuh glasove iz sela. Možda ću sresti Mihajla? Kakav li je sad? Ili nekog drugog polubrata? Zaboga, je li se Todor ponovo ženio? Po starom pravoslavnom običaju mogao je oženiti samo udovicu, i to ako mu familija odobri. Ko zna je li mu imao ko odobriti?

Ušao sam u Ledenicu tiho. Zapade mi za oči jedan cer koji se izdizao iznad najgušće i najzelenije trave, taman na sred Ledenice. Razotkrih travu i pod prstima osjetih kamen, pa opet kamen. Dodirujući se formira oblik krsta. Ovo nije ništa drugo nego Novkušin g r o b. Onaj ko ne bi  u m r o prirodnom s m r ć u ne bi se smio s a h r a n i t i  u groblje. To je isto bio jedan od starih pravoslavnih običaja.

Sunce zasija čudnom svjetlošću i zaista se probi kroz gustu krošnju. Možda po prvi put. Osjetih najveću toplinu u svom životu. Stigao sam do cilja. Mom lutanju je došao kraj. Ja sam Gavrilo, Gavrilo Todorev. Saznao sam pravu mjeru svoju. Ne više tuđu. Gubitak je samo što je ta mjera sitna, a dobitak što ne tražim više. Svijetom sam išao, a ne stizao, polazio, a ne dolazio. U Ledenici sam se i rodio i izgubio, ali sam u toj istoj Ledenici sve opet pronašao.

S m r t je stizala. Bio sam presrećan. Dočekao sam je. Nisam u m r o prije nje. Vele da nema većih jada no kad u m r e š prije s m r t i. I ja ti velim tako.

Sada sam bio potpuno siguran da ću poslije ovoga nesretnoga vakta svoju dušu predati Isusu. Pomilovao sam krst na Novkušinom g r o b u. Osjetio sam da ćemo za momenat biti ponovo zajedno… u Ledenici, u mojoj kolijevci, u mom g r o b u. U Ledenici koja je po prvi put bila puna neobične topline… A moja duša više nije bila sušna.

Ljiljana Skočajić – LEUTAR:NET

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.