Sve češće u meni proradi onaj pravi Hercegovac. Promoli glavu iz ovog vojvođanskog kukuruza i veli: E neš majci! Ne vala, nako ćemo se biti! A može i to nije zgoreg. Ne može mi mozak više podnijeti golu nepravdu!
Ne mogu više slušati, svaka moždana vijuga odbija poslušnost. Skapah…
Nešto sam vam bitno mislio reći, ali smetnuh. Smetnuh ko da pamet nije moja. A da je nešto bitno, sjetio bih se ja časti mi.
No da Vam rečem prije no što počnem govoriti.
Nikad nisam volio podjele koje se danas nameću. Podjele na tzv. gospodu i one obične pristojne ljude.
Uvijek su mi mili bliži oni obični, prirodni ljudi. Oni koji imaju dušu, a takvih je Hercegovina puna.
Ja uvijek kažem za sebe da sam „seljačko dijete“ iako nikad nisam živio na selu. Ponosim se tim, ponosim se svakim litrom mlijeka, grumenom sira i bedricom, slaninom. Ponosim se svojim selom i svim selima u Hercegovini. Ponosim se svim „seljacima“ koji načiniše ove današnje “ građane“.
Ponosim se seljačkom mudrošću i dobrotom!
Ponosim se svojim ijekavskim izgovorom, svojom ćirilicom i svojim običajima!
A o tome mi pričaju, oni što to najmanje vole.
Ne dam! Ne dam da mi sole pamet, tricama i kučinama. Ne dam da me ubijaju u pojam oni što sebe smartaju „građanima“. Trpim junački, ali ne dam. Udaraju oni, ali ne dam. Stisnem zube, poturim leđa i velim: „Udrite nesoji!“ Trpljeli smo mi i veće muke.
Ne čini odijelo čovjeka ni mašna ni kravata. Kožna torba i cipele nisu odraz čovjekove duše ma koliko sjajne bile.
Ne dam da me guše malograđanštinom, ne dam da me opogane!
Neću da čitav život budem u tuđoj čapri!
E to je ono što vam najbitnije imadoh reći, prije no što počeh pričati.
Izvor: Slobodna Hercegovina
Be the first to comment