Nela Baričević: Ja sam ona koja ostaje sa strane…

Među zgužvanim licima boje krvi nećeš me naći. Uvjeravam te da mi među uzjapurenom masom neidentificiranih htijenja nije mjesto. Rođena sam da upijam raspoloženja kao spužva netom proliveni sok od strane dvogodišnjih ruku. I da to činim šutke. Da stojim po strani i vidim na što drugi u svojoj lajavosti mjesecu žmire.

Rođena sam da budem ona koja za kilometarskih sastanaka istražuje nutrine svoje torbice. Da, možda i spuštenog, ali nikako ne pokolebljivog pogleda svoje ideje ostavljam za konkretne akcije, a nikako za povlačenja hipoteza i uvlačenja u sustav.

Samoj sam sebi tišina u koju se vrijedi uvući i za najjačega nevremena. I u toj finti leži moja snaga.

Stajala sam u različitim krugovima. Od “želim-biti” šefova preko “znam-sve” prijatelja do “neponovljiv-sam-unikat” umjetnika. Istina je slabašna i plaha, kao i ja koja stojim sa strane držeći se za okolne stupove dok promatram hramove lažnih veličina.

Teško je uhvatljiva i ne prianja posve jednom mjestu. Ta istina. U isti je mah britka i nježna. Sposobna preokrenuti neograničeni broj nutrina jednim otvaranjem vrata, kao mojim jednim širokim osmijehom. Onim za specijalne prilike.

Navlačim ga na sebe naizmjenice s lanjskim razočarenjima boja mramora koji lede i u isti mah već samom svojom asocijacijom rastužuju ljude. Glasne jedinke gladne pažnje kao oznaka “Stop” na cesti. A nitko da primijeti. Ni njihovu glad. Ni oznaku “Stop”. Pa ginu usprkos galami. Usprkos kaosu kojega kreiraju ginu, a da još pokopani nisu.

Ja sam ona koja ostaje sa strane. I nisam jedna.

Moj se broj množi licima koje srećem, a koja prihvaćaju neuhvatljivost istine. Licima koja prihvaćaju da se istina manifestira u množini i da joj je nemoguće uhvatiti startnu poziciju i konac njen.

Siva. To je boja istine. Usprkos htijenju onih grlatih veličina da ju prikažu crno-bijelom, ona je siva. Koliko li samo jednostavnosti krije krilo prirode, a koje su redatelji svojih pozornica spremni prikazati isključivo kroz crno-bijeli odnos, a unutar kojega je njihova pozicija, razumije se, uvijek bijela?

Na njihovu žalost, temeljenjem, tobože, svjetovnih istina vlastitom ravnalu nemaju dostići njenu srž. Takvi to nikada niti neće biti u prilici, jer prašina koja se diže na kazališnim daskama bez iskrene želje za prihvaćanjem njezinih različitih agregatnih stanja i svih nijansi u tim stanjima, ostaje upravo i samo to – prašina. Prašina koja pade na isto neplodno tlo odakle je potekla.

Stajala sam u različitim krugovima.

U krugovima od “želim-biti” šefova preko “znam-sve” prijatelja do “neponovljiv-sam-unikat” umjetnika.

Moji su “želim-biti” šefovi možda trebali biti za koja zrno manje orijentirani na svoju veličinu u kojoj se naposljetku utopiše, a više na nutarnje istine svojih suradnika. Moji su “znam-sve” prijatelji možda trebali rukama mehanički prekriti svoja usta, ali ipak poslušati nečiju tuđu istinu, mjesto da kao ribica koja više nije sposobna ispuniti ni vlastite tri želje plivaju ukrug. Moji su “neponovljiv-sam-unikat” umjetnici možda mogli posegnuti i za tuđim obzorima kako bi proširili horizonte koje imaju vidjeti kada jutrom otvore svoje prozore. Možda… tko će ga znati. Istina je neuhvatljiva i, kao što rekoh, ne prianja posve jednom mjestu.

“Dobar dan!” – kažem: “Ja sam ona koja stoji sa strane.”
“Dobar dan!” – odgovori mi: “Ja sam onaj s kojim dogovarate sve detalje.”

I tako uđosmo u novi krug istina koje s jedne strane lebde u svoj svojoj sivo obojenoj unikatnosti, a koje su s druge strane bijele ako dolaze od onih grlatih, a crne ako dolaze od onih sa strane.

Uđosmo u novu rundu onih koji misle i šute, nasuprot onima koji sve znaju i grakću.

Tik-tak. Tik-tak. Tik-tak. Odzvanja zidni sat u mojoj sobi. I što sad? Ha, ništa. Sad je vrijeme za jedan:
“Mir, mir, mir… nitko nije kriv.”

Piše: Nela Baričević

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.