Zašto se ne stidimo svoje neinformisanosti?

Ne gledam televiziju. Ne čitam novine. Ne pratim vijesti. Ne čitam knjige. Ne pratim politiku. Ne glasam.

Ovo su rečenice koje čujem neprimjereno često i možda im ne bih ni davala toliki značaj da nije ponosa sa kojim su najčešće izrečene i ostavljene da lebde u vazduhu kao brana svakoj daljoj diskusiji o pokrenutoj temi.

Saopštene su, ne bez prkosa i zadovoljstva, glasom kojim se obično obavještava da smo ostavili cigare ili kojim nepokolebljivost svog karaktera dokazujemo izjavom da cigare nikada  u svom životu nismo ni probali. Objašnjavaće mi se nebrojeno puta da stvari poput televizije, štampe ili politike zagađuju mentalni prostor do te mjere da je jedino ispravno rješenje izolacija. Poslije pola sata predizbornog programa, mozak smrdi isto koliko i jakna po povratku iz noćnog provoda. Pitanje je vremena kada ćemo mi prljavi i poročni koji gledamo TV i ne propuštamo glasanje spoznati te univerzalne istine.

Današnje društvo i odomaćeni prokazani sistem vrijednosti nedovoljno osuđuje ovakve stavove, inače oni ne bi bili izgovarani sa tolikim ponosom. U mojoj utopiji izreći bilo koju od navedenih rečenica bilo bi sramota i trebalo bi biti izrečeno sa propratnim stidom. Dakle, normalno je da svako ima pravo da sebe izoluje od uticaja za koje smatra da su po njega štetni, ali zapravo nije normalno da se izolacija proglašava za poželjnu društvenu vrijednost i princip kojim se maše kao zastavom.

Nemogućnost da se probere, da se razdvoji žito od kukolja u svim sferama, najčešće završava u štetnoj generalizaciji da su svi političari lopovi, sve knjige dosadne, svi novinari smeće, na izbore izlaze budale, a vijesti prate dokoni. Iz lijenosti se rodilo prepotentno neznanje. Sama informisanost je na lošem glasu, toliko da mi više ne postaje probem da zamislim ni društvo u kojem je poželjno biti glup, ružan i zao. Kako je postalo zdravorazumski da se neučestvovanje i opšta nezainteresovanost za društvo u kojem živimo i budućnost koju dijelimo, shvata kao pozitivna stvar? Površnost i neuživljavanje sa kojom se danas pristupa fenomenu društva i politike generalno, tek će postati problem u godinama koje slijede.

Valja uvijek imati na umu da za nastalu situaciju nije u prvom redu kriva omladina sama, već je neko prvo prilično smisleno tu omladinu kvario. Za održanje vlasti jednog vlastodršca nema ljepše slike od omladine koja vrijedno uči samo ono od čega može imati neposredne materijalne koristi i koja slobodno vrijeme najradije provodi u teretani ili šetajući po tržnim centrima sa sve redovnim ažuriranjem fotografija po svojim društvenim profilima. Narcisoizam se, nasuprot društvenom aktivizmu, posmatra kao nešto najnormalnije i u duhu ovog vremena.

Istrajnost domaćih medija i vladajućih struktura proteklih decenija na dezinformisanju i potcenjivanju svoje publike i građana, sve potpomognuto nakaradnim obrazovnim sistemom koji je sam sebi svrha, očekivano je rezultovalo pasivizacijom ljudi koji u glasanju za Belog vide vrhunac svog društvenog angažmana. Dio odgovornosti je, ipak, i na svakom građaninu koji nekritički promišlja stvarnost, ako je i promišlja.

Izvor

 70 

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.