Odlomci iz knjiga Marine Šur Puhlovski

Marina Šur Puhlovski do sada je objavila šesnaest knjiga. Živi u Zagrebu, gdje je i rođena. Ne obazire se na ‘kružoke.’ Ona samo piše, ne uzima ni od koga, uzima samo od sebe, ili, kako sama kaže:

‘Najvažnije u pisanju je nešto krajnje jednostavno, na čemu počiva cijela svjetska literatura koja je preživjela, a to je sposobnost pisca za istinu i iskrenost, dakle autorstvo. Nov može biti samo čovjek, ništa drugo. Jezik, tehnika, uvijek je nešto staro, već prevladano.’

Upoznala sam Marinu, otišle smo na Šveps, kafu i limunadu. Rekla sam joj da je njen roman ‘Nesanica’ remek djelo. Smije se često i glasno, ima opušteno-elegantan stil oblačenja, nosi, rekla bih, nakit poput talismana, sve opaža, pita, sluša odgovore, radoznala je, poznaje egzatnu nauku ali i onu paralelnu, koja nas energetski povezuje, neobična je, nesebična i realna. Donijela mi je svoje knjige na poklon. Nakon ‘Nesanice’ čitala sam roman ‘Ljubav’, knjigu eseja ‘Književnost me iznevjerila’. Zatim ‘Antipojmovnik’, koji bi uvijek trebalo držati kraj uzglavlja, a onda njene ‘Nove zapise s koljena’ koje je pisala na brodu: mudar miks putopisa, književnih prikaza i dnevnika jednog pisca.

Ovom prilikom, za Stereo Art Magazine, izdvojila bih nekoliko djelova iz ‘Antipojmovnika’ i ‘Novih zapisa s koljena’ – dvije savršene knjige za ljetnje čitanje od strane onih čitalaca koji su shvatili da su svi ljubići i svi trileri zapravo vrste štiva gdje su imena junaka manje predvidiva od zapleta i raspleta.

ANTIPOJMOVNIK (objavljen 2005):

JEZIK

Osnovno je svojstvo jezika da se njime može lagati i govoriti istina.

KIČ

Kič je svijet bez čovjeka, svijet u kojemu je preostala samo tehnika.

Otud u tom svijetu tako golem strah od smrti.

***

Djela kiča, i kad su tehnički savršena, ostavljaju dojam praznine, baš zato jer su lišena duha, čovjeka, autora; to su takoreći savršene, ali ipak samo – mumije.

Kič u romanu može se prepoznati i po tome što se sadržaj u takvu djelu može pratiti izdvojen iz cjeline, odijeljen od forme.

Tako se u tim «artefaktima kiča» sve izvan njihova sadržaja doživljava kao ispad, kao suvišnost, i prepoznaje kao opće mjesto kulture, ne kao duhovna već kao jezička tvorevina.

***

Vladanje dnevnim uvijek počiva na pojednostavljivanju svijeta, radilo se o književnosti ili o politici. Naime, zahvaljujući pojednostavljivanju, ono što je teško dohvatljivo postaje i većini napokon lako dohvatljivo, tako da se oko toga redovito okupi masa pristalica pomoću kojih se onda vlada. Stoga je uvijek masovno i veselje zbog malenkosti, oko tričarija… i žamor te mase uvijek nadglasa onaj rijetki glas prosvjeda koji želi upozoriti da se – u tom veselju – nešto umanjilo. Po tom principu danas u književnosti vlada kič (svođenje ljudske sudbine na trač) koji se opravdava upravo masovnom prijemljivošću, kao da nije bila masa ta koja ga je stvorila!

KNJIŽEVNI KRUŽOCI

Seifertovi književni kružoci („Sve ljepote svijeta“) kod nas su nemogući; uvijek, naime, prerastu u političke, sektaške kružoke (za politiku ili protiv nje). No niti Kafka u Pragu nije susretao Seifertove „divne ljude“ – u njegovim „dnevnicima“ nema im ni traga, kao ni Česima, ni Židovima – jer očito nije pripadao Pragu nego svjetskoj književnosti, svjetskoj intelektualnoj književnoj eliti u Goetheovu smislu riječi. Za Kafku u Pragu ili za mene u Zagrebu književni život moguć je samo kao pustinjački, izoliran, izoliraniji i od Kafkina, jer je njegovu potpunu izoliranost unaprijed sprečavala izoliranost njegove židovske zajednice, od koje se nije mogao distancirati.

Izaći iz izolacije, pridružiti se (grupama, novinama itd.) jednovremeno znači upasti u politikantstvo i laž, to jest kako bi to rekao Kafka, „boraviti u istini samo vrškom prsta“.

KRITIKA

Sva popratna djelatnost književnosti – teorija, kritika – nalazi se upravo na suprotnim duhovnim pozicijama od nje, tj. one su za razliku od književnosti, koja je uvijek otpor, uvijek oportune.

Književnost je cjelina koja se obraća drugoj cjelini, dok su popratne književne djelatnosti parcijalne djelatnosti, koje se obraćaju drugoj parcijalnosti. (I književnost može postati oportuna ako se stavi u službu nečeg parcijalnog, kao što je, primjerice, nacija).

Stoga pisac od kritičara i teoretičara ne treba ništa očekivati…Nove pisce najčešće su otkrivali drugi pisci, rjeđe kritičari, a nikada teoretičari.

Zato je Bjelinski sasvim iznimna pojava.

LAŽ

Osobnost nikada ne izriče laž, nju izriče tek lažna osobnost mase, naše «mi», ne naše «ja». Lažna osobnost, naše «mi», u laži nalazi potvrdu same sebe i upravo je to uzrok popularnosti književnosti laži – žanrovske i hibridne proze.

Istodobno, jer ne želi prihvatiti ono što ga poništava, što ga razotkriva kao laž, čovjek mase ne prepoznaje osobnost. Naviknut na krivotvorinu koja ga potvrđuje, čovjek mase – kao onaj koji ne misli iz sebe, nego iz drugoga – proglasit će istinu lažju, a osobnost patetikom!

LIK

Opisujući ljude koji su se skupljali kod Stjepana Trifunovića, Dostojevski navodi i sljedeće: „Neko vrijeme je dolazio neki radoznali starčić, ali je umro“.

Taj „radoznali starčić“, preskočeni lik, „neki“, dakle nitko i ništa, slučajni prolaznik bez biografije, u trenutku spominjanja već mrtav – junak je suvremene književnosti. „Neko je vrijeme dolazio“; bio je, dakle, jedva i zapažen, stizao je niotkuda i otišao tko zna kamo… Sve što smo saznali o njemu jest da je bio „radoznao“, i premda ta natuknica otvara cijeli niz mogućnosti, ostaje tek u slutnji koja se nikada neće proširiti…

Danas se takva starčića ne može nazvati „nekim“ i potom ga napustiti, već se njime treba baviti; „neki“ je danas jedini, onaj koji upravo u toj knjizi (u kojoj je spomenut) želi steći i svoju sudbinu.

LJEPOTA

Ljepota je jedna od vrijednosti, dakle, ne postoji u svijetu, već samo u našem duhu. Zato je i ružnoća vrijednost, iako negativna.

Kič, međutim, za razliku od lijepog i ružnog, ne postoji u duhu, nije djelo duha, nego je djelo svijeta, on nastaje iz duha već otuđenog u svijetu, kao njegov otpad, iz mehaničke proizvodnje što je bitno različito od stvaranja. Stoga kič nije vrijednost (iako nije ni priroda – on je birokratizirana priroda), te se stoga pojmovi lijepog i ružnog na njega ne mogu primijeniti.

***

Ljepota je osnovna vrijednost koju stvara umjetnost.

Ružnoća je pak negativna vrijednost. Upravo ružnoća otvara vrata kiču i, već zato što se kič smatra ružnim, tim putem ulazi u estetsko, iako tamo ne pripada. To se osnovno znanje zaboravlja i o kiču se raspravlja kao o estetskoj, vrijednosnoj tvorevini. A kad on postane vrijednost, pa makar i negativna, onda ljepota to prestaje biti – jer nema po čemu biti: krivotvorina joj je oduzela ovlasti.

Zaborav pretpostavki osnovno je stanje književne teorije i kritike, tako da one sve više nalikuju razgovorima luđaka koji također žive u svijetu poremećenih pretpostavki.

LJUBAV

Ljubav je zaborav smrti.

Svijet u ljubavi konačno izgleda stvaran, njegova se stvarnost napokon može podnijeti. Jer smrt je ta koja život čini nestvarnim.

Tako nam ljubav vraća stvarnost svijeta.

Iz knjige ‘Novi zapisi s koljena’

17.VII 2003

Čitam razgovore s Marquezom u knjizi ‘Miris Guayabe’, vodio ih je Plinio Apuleyo Mendoza, a prvu put su izdani u Barceloni 1994. Marquez nas u tim razgovorima stalno hoće uvjeriti kako je njegova knjiga ‘Sto godina samoće’ precijenjena, on je u njoj više lukav nego velik, kako tvrdi, a knjiga po kojoj bi trebao ‘ostati u povijesti’ je ‘Jesen Patrijarha’. To je njegova najiskrenija knjiga, uvjerava nas, u kojoj njega, Marqueza, ima najviše. To ponavlja toliko puta da sam odličila pročitati tu knjigu ako je nađem u šibenskoj knjižnici, premda sam je već nekoliko puta posuđivala i ponovo vraćala nepročitanu.

U Korčulanskom kanalu na golom, kamenitom Pelješcu odjednom se pojavljuju kuće i zelenilo, palme, cvijeće, uređene male plaže, čemu se ćovjek od Pelješca uopće ne bi nadao.

Kad god napišem ‘palma’ sjetim se kako je jedna stara žena u Tisnom uništila cijeli park s tamrisima i perunikama – koja je originalna hrvatska biljka – u besmislenoj želji da i Tisno ima palme. Tu palme ne mogu uspijevati jer ih siječe bura…

…Knjiga razgovora s Marquezom nekako me oneraspoložila i rastužila – valjda jer mi je umanjila autora. U svojim mi se knjigama prikazao veći. Istinske su, naravno, njegove knjige, a ne on u tim razgovorima, no ipak ti razgovori u meni potajno rastaču njegove knjige, počinjem u njih sumnjati.

‘Sto godina samoće’, svoju najbolju knjigu, koja me uspjela u toku čitanja potpuno podrediti sebi, autor mrzi, jer mu je donijela sve neugodnosti slave – a ipak iz razgovora vidimo kako uživa u prednostima slave, u novcu i ugledu, u spokoju novca i ugleda.

Nigdje ni riječi o sreći koju je s tom knjigom imao – nikad je nije ponovio i da mu je, kojim slučajem, izmakla, prezrene slave nikada ne bi ni bilo.

…Jer slava za života je dar, nikada zasluga, i drsko je, kako čini Marquez, to ne znati i taj dar prezreti. Takva nezahvalnost prema sudbini u meni ga umanjuje.

Marquez je i inače čovjek sreće – nije važno proizilazi li ova iz njegove naravi ili iz čega drugog, bitno je da postoji – iz imućne je i ugledne obitelji; kao vrlo mlad našao je odanu životnu družicu s kojom živi još i danas i koja ga podržava, a rodila mu je i dva zdrava i jednako odana mu sina.

To je žena koja je, kad mu pisanje jednom nije išlo, pa je dreknuo: ‘Gdje je moja žuta ruža?’ – inače njegov spisateljski fetiš kojemu pridaje moć stvaranja kakvu je Schiller, primjerice, pridavao trulim jabukama – smjesta dotrčala u njegovu sobu sa žutom ružom u ruci… Nevjerojatno!

Ženi koja piš, poput mene, takva je odanost i privrženost sasvim nezamisliva. Pisanje je u životu žene, udate i majke, zadnja, a ne prva stvar, te je mogućnost da drekne: ‘Gdje je moja žuta ruža?’, i da ruža smjesta stigne u vazu, potpuno izvan realnosti: žena je tu da donosi ruže, ne da ih zahtijeva! Takav zahtjev smatrao bi se prenemaganjem i izazvao bi ruganje. Moguća primjedba da se žuta ruža ipak donosi jednom nobelovcu, otpada, jer ruže se donose ili se ne donose, uvažavanje ne ovisi o novcu ili ugledu, nego ga ili ima ili nema.

…Vjetrovi lijepih imena kao što su maestral i tramontana stvaraju najgore valove, koji su osobito neugodni kad ima mrtvog mora…

(‘Novi zapisi s koljena’ objavljeni su 2008.)

Priredila: Olja Knežević

Fotografije: Borko Zogović (osim naslovne – iz arhive autorke)

STEREOART

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena


*


Anti-SPAM Test *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.