Živo me zanima “služi li se” danas ko tom riječju i koliko, osim možda u zatvoru, kada za njenu upotrebu uglavnom biva kasno. Možda se nekada pomene i u nekim ukrštenim riječima. Ja ne pamtim kada sam je sreo, čuo. I vidio. Jer, to je riječ koja ne samo da se piše i sluša, nego i očima gleda. I duhom osjeća… To što je mi sve rjeđe osjećamo u sebi i primjećujemo u drugima, nije do nje, nego do nas. Nije ona kriva što nam ne proradi češće. Što nas ne grize i u nekim situacijama, zubima kidajući na komade, ne odvuče na drugu stranu. Suprotnu od one na kojoj danas nekako olako završavamo, pa na ovaj ili onaj način… Mišlju, jezikom, tijelom, potpisom, pečatom, djelom, a nedjelom…
Zbog naše dobrote, kulture, morala, poštenja savjest i postoji, ali mi kao njeni gospodari ubili smo je u pojam svog postojanja. Ubili smo joj i funkciju i vjeru u čovjeka. Povadili smo joj očnjake i ostavili samo po koji sjekutić čisto da preživi. Ne drži nam više jezik za zubima kao što je držala. Alave ruke u džepovima i srce u grudima koje često biva u petama. Onu stvar u gaćama. Ne proždire do kosti kao nekada već grizucka i zubima mazi bez ikakve poruke po čovjeka i njegova planirana djela… Njegove nečasne namjere ili nedjela. Tako da je ona danas za ljudski rod potpuno bezazlena. I pored vjerovatne nebeske namjere da bude jedan od najstrožijih i poštovanijih ljudskih osjećaja. I jedan od možda najdirektnijih kanala koji čovjeka u svakom njegovom dahu momentalno može odvesti direktno kod Boga. Ili od Boga…
Zamislite bilo koju državu ovoga svijeta da joj se od sutrašnjeg dana ukine policija kao institucija. Ne morate “bježati” mislima dalje od ove naše i možete samo misliti na šta bi ona ličila već kroz mjesec dana. Ne d`o nam Bog znati. I sa njom nam užasno teško ide, a kamoli bez nje. E pa, dragi moji, savjest u svakom čovjeku nije ništa drugo nego onaj njegov najvjerniji, nepodmitljivi policajac koji ga sprečava da čini bilo kakva ljudska nedjela i nečasne radnje. Koji tjera zlo i đavola od nas. Iz nas. Koji na vrijeme maše svojom moralnom palicom i čovjeku ozbiljno prijeti sa raznim ljudskim tegobama duboko u njemu. Kako u duhu tako i u tijelu.
Plašim se da smo mi sada kao ljudske jedinke (ovakvog) društva u kojem živimo u dobroj mjeri vezali lisice tom policajcu u nama. Malo je i to bilo pa smo mu kao najvećem kriminalcu stavili i povez na oči. Nažalost, izgleda da mu prijeti i doživotna robija… A, taj isti policajac je nekada igrao glavnu ulogu u svakom čovjeku. I to nije bila samo značajna uloga za čovjeka nego i presudna za društvo u cjelini. Znalo se i za čast i za moral. I za poštenje i poštovanje. Jednom riječju – savjest. I to ne sporadično u jednoj generaciji već, pod zavjetom predaka, u generacijama iza njih. Sin nije mogao, ni smio daleko od oca. Djed od pradjeda. Čovjek od savjesti…
Sada na to malo ko obraća pažnju. Čovjek uglavnom živi kako mu se hoće. Priča šta hoće, o kome hoće i kako hoće. Oblači njegovo odijelo i preuzima ulogu čovjeka po potrebi i prilici. Budemo i ovo i ono. I ovakvi i onakvi. Radimo i tako i ovako. Svako sebi daje za pravo mnogo toga. Puštamo jezik niz vodu da ga nosi kroz najveće blato kojim prljamo koga stignemo. Mislima tuđe prisvajamo, rukama otimamo s istim onim žarom i voljom kao da sami stvaramo… Dugujemo sa osjećajem kao da darujemo, mrzimo istom emocijom kojom i volimo. Nema više onoga ili jesi ili nisi čovjek. Sada je opšta trka koliko dugo ćeš izdržati da to više ne budeš…
Kako god ko misli, hoće, osjeća i mora, ja ću, apsolutno se poistovjećujući sa Dostojevskim, nadalje ovako:
I znam da neću biti sam! Čovjek će čovjeku biti tražena roba, vjerovao to neko ili ne… Bez obzira gdje smo, ko smo, šta smo i koliko je čovjek u nama opstao, nije kasno da se opet počne ulagati u njega. Isplatiće se na najbolji mogući način – čistom savjesti i svim životnim blagodetima koje ona sa sobom nosi…
Blog jednog Hercegovca u Beogradu
Be the first to comment