Nagrađeni rad Nikoline Ninković: „O mojim prijateljima u Srbiji“

Pisati o prijateljstvu bilo koje vrste, kao uostalom i o nekim drugim vječnim temama, velika je zamka, ali i veliki izazov. Zamka nad zamkama, jer se teško umakne već viđenom, opštem mjestu, jeki praznih riječi, umornih od ponavljanja i putešestvija iz jednog đačkog pismenog zadatka u drugi, od jednog čvorića društvene mreže do drugog, iz jedne izreke u drugu… Naročito je teško ne preživati tuđe mudre i premudre riječi koje jurišaju pred nas čim otvorimo Fejsbuk, Tviter… Zaista, kao da svijet nikad nije imao više pametnih pouka o svemu, pa i o prijateljstvu, a kao da nikad planeta nije bila sličnija mini što će raskrvaviti nebo (moja beogradska prijateljica Milica odmah pogađa na kog pjesnika aludiram). Dobro, ali odustajanje od pisanja o ovoj temi isto je tako besmisleno i kukavičko kao zavlačenje u mišju rupu, izazov uvijek ima svoju blistavu privlačnost i ljepotu, pogotovo izazov bijelog papira (iliti tastature koja čeka). Zato, umjesto da bježim od tematskog težišta predugačkim korakom uvoda, bolje da prostrem na tu bjelinu šarene ćilime svojih misli o svojim drugarima u zemlji Srbiji.

Ne mogu pisati generalno kako su mi svi stanovnici Srbije prijatelji, ne volim uopštavanja ni globalizacije bilo kakve vrste, a takva bi tvrdnja bila više od hiperbole. Ogromna većina tih stanovnika pripada mom narodu i logično je da među njima imam više drugara nego negdje daleko, ali radilo se o mojim prijateljima iz Srbije ili onim iz nekog drugog dijela svijeta, svi, baš svi, imaju Ime i Prezime, oni su hodajući, neponovljivi mikrokosmosi želja, mašte, ideja, sklonosti, interesovanja, sreća, tuga… Pogađate, unikati su. I potrebni su mi kao pojedinci, kao i ja njima, radi udvostručavanja radosti i polovljenja tuga, kako o svrsi prijateljstva mudro zbori F. Bekon, koji, takođe, kaže da razgovor sa prijateljem pretvara buru osjećanja u vedar dan, a pomrčinu i zbrku misli u svjetlost razuma. Neko ima svog ispovjednika, neko psihoterapeuta, ja imam prijatelje i oni mene. Ogledamo se jedni u drugima i nekad je lakše poslije jednog sata razgovora nego čitavog dana mozganja u samoći. Pa, ko su to moji unikati u zemlji Srbiji?

Već pomenutu Milicu iz Beograda, tačnije iz Bulevara umetnosti 57 A, poznajem od malih nogu, sve otkad posjećujem strica, inače njenog prvog susjeda. U početku smo jedna drugoj bile malo čudo, i bilo nam je više nego čudno što je ona meni lijepa, a ja njoj lepa, što ona jede šargarepu, a ja mrkvu, što ona mog strika zove čika Pera, a ja sktriko Pero… Ali bliskost, zajedničke igre i interesovanja iskrsli su munjevitom brzinom i, kad smo prerasle lutke, školice, lastiš, žmurke i zabranjeno istraživanje udaljenih ćoškova bloka 27, naše prijateljstvo obilježila je zajednička strast – umjetnost, tačnije književnost (uvijek sam se pitala nije li naziv njene ulice nekako volšebno predodredio njen i moj interes). Da, dobro ste pročitali, ima i danas takvih klinki. Milica će čak i upisati taj fakultet, meni to neće biti profesija, ali pisana riječ oduvijek je za mene imala i imaće magijsku moć, obje smo strastvene čitateljke, obje smo svoje literarne prvence već objavile u školskim časopisima, sama ću, ma čim se bavila, tajno ili polutajno, nastaviti da lupkam po tastaturi istresajući šarene ćilime svojih misli i emocija na bjelinu što ne prestaje da me mami.

Odrastale smo uz iste pisce i pjesnike, Zmaja, Ćopića, Ršumovića, zajedno strepile uz Desankine stihove, osjećale zagonetni šum Dučićevih jablanova, otkrivale svijet Šantićeve lirike, pomalo se ljutile zbog Rakićeve Iskrene pesme, bilježile sopstvene bilješke uz Beleške jedne Ane… Zajedno sa nama, rastao je, usložnjavao se i granao naš literarni ukus (volimo da ga zovemo estetskim kriterijem). Jedva sam čekala raspuste da uz duge šetnje pored Dunava razmjenjujemo naša iskustva i književne „domete“, nastavljajući kasnije prepisku preko neta. Ona više voli hermetičnost Stefana Malarmea, ja tananost Pola Verlena, ali nedvosmisleno i bez dilema složile smo se da nas, u ljubavnoj lirici, obje najsnažnije dotiču, da su najšumnije Možda spava, Očiju tvojih da nije i Uzalud je budim, kao i da smo obje slabe na Perove (po njenom Perine) Mostarske kiše. Ona voli Murakamija, ja Gordera i možemo ih porediti, „napadati“ i „braniti“ od večeri do zore, uživo i elektronski, ali nedvosmisleno i bez dilema slažemo se oko gordih stubova naših pripovjedača – Andrića, Crnjanskog, Pekića… Budite sigurni, jednoga dana ugledaćete u izlogu knjižare roman moje prijateljice, o kojoj bih mogla da pišem odavde do vječnosti, ali ne smijem da zanemarim ostale svoje unikate, pogotovo ne sljedećeg.

Milan i ja upoznali smo se na pripremama za fakultet, oboje ćemo pokušati da upišemo arhitekturu u Beogradu. On je iz jednog vojvođanskog mjestašceta, koje ovdje ostaje neimenovano, kako ne biste prerano detektovali o kome se tačno radi, a čitava stvar pomalo je delikatna. Poznajemo se kratko, ali brzo mi je postao prijatelj, jedan od mojih najdragocjenijih unikata, ako smijem da priznam, kao da mi postaje i više od prijatelja. Pečeno kestenje je ukusnije kad ga dijelim sa njim, kutak u kafiću pored faksa topliji kad je i on tamo, košava se preobražava, miluje kao povjetarac i ništa nam ne može ako smo skupa… No, sad neću o tome, još ćemo da vidimo, još ništa nije bilo, majke mi. Izvjesno je da jesmo prijatelji, barem za to imam nepogrešivo čulo, nemam ih mnogo, ali su pravi. Neću vam pričati ni kako je Milan sopstvenik razoružavajućeg osmijeha, neviđenog i neopjevanog pogleda, niti kako on opisuje moju kosu, rupice na obrazima i hod; neću prepričavati kako me zadirkuje zbog nekih nespretnosti ili mojih iščašenih „modnih“ kombinacija, možda će sve to biti posebna tema posebnog „djela“. Neću pričati ni o arhitekturi, čitav je život pred nama za tu temu.

Volimo da se, hm, takmičimo, nazovimo to tako. Rekao mi je da će me pozvati da osjetim veličanstveno prostranstvo sa Stražilova, na kome počiva Branko, rekoh da ga pozivam da osjeti gotovo metafizički predio u suton, na Crkvini, na kojoj počiva Jovan. On jedva čeka da zajedno uronimo u zrelu tišinu vojvođanske ravnice, uzvratih da je neprocjenjivo iskustvo vrela tišina hercegovačkog kamenjara, obeća da će me upoznati sa alasima, da ću probati najukusniji riblji paprikaš na salašu, rekoh da ću mu pokazati trebinjske platane i ugostiti ga čuvenim raštanom i prijesnacom… Kad se jednom, mijenjajući teme takmičenja, dohvatismo filma, on je pričao o Kventinu Tarantinu, ja o Vesu Andersonu, ali, slijedeći nit iz prethodnih odlomaka, nedvosmisleno i bez dilema, složili smo se da su filmovi po scenarijima Dušana Kovačevića vrhunski dometi naše kinematografije. Do zore smo se smijali i nabrajali izjave iz Ko to tamo peva, Maratonaca, Balkanskog špijuna…

A sada jedan geografski spust na jug. Anu iz Niša nisam upoznala, već je znam otkako znam za sebe. Ona je kćerka tatinog vjenčanog kuma, zajedno su studirali u Novom Sadu i kumstvom krunisali prijateljstvo. Ana Marković asocira me na praznike i slavlje, jer Markovići dolaze kod nas na Sv. Jovana, mi kod njih na Đurđevdan, naše porodice su zajedno kad god je neki važan događaj, poput vjenčanja, krštenja… Ona mi je kao sestra, bilo koje porodično okupljanje bez Ane bilo bi nepotpuno. Sa njom ne raspravljam, ona kao niko drugi umije da sasluša i sasvim dobro podnosi moja prenemaganja. Jedina zna za moje, hm, tajne o Milanu iz prethodnog pasusa. Naravno, sada ste i vi prilično upućeni. Za razliku od prethodnih junaka ove priče i mene, kojima blagoglagoljanje uopšte nije strano, Ana zna tako divno da ćuti, čak i meni to uspijeva uz nju. Ne samo dok slavska svijeća svečano dogorijeva, dešava se to često, to je jednostavno lice i stepen naše bliskosti. I ta tišina u Aninom prisustvu i te kako može da udvostruči radosti i prepolovi tuge. Upravo zato, u ime tog rječitog ćutanja, sada – pst!

Odlično znam da prijateljstvo nije i ne može biti isključivo uslovljeno zajedničkim porijeklom, istim kulturnim miljeom, pripadnošću istoj religiji, niti narodu, ponekad su, čak, dodiri i razmjene potpuno različitih sadržaja i meridijana podsticajni i plodonosni za njegovo sklapanje. Prema narodnom predanju, Sveti Sava je pravio prozore na kući da kroz njih uđe svjetlost, no oni mogu biti i metafora otvorenosti prema svijetu, za koju se čitavim bićem zalažem. Ali, takođe, znam da moju Republiku Srpsku i Srbiju nastanjuje jedan narod; civilizacijske, kulturne i istorijske veze između njih su vjekovne, čvrste, prirodne i nerskidive, u tom smislu mi smo jedno, bez obzira na administrativne granice. Imamo zajedničke korijene, istoriju, Miroslavljevo jevanđelje, mileševskog Bijelog anđela, raskošnu srednjovjekovnu književnost, narodnu književnost pred kojom je u čudu jednom zastao i Gete, ruke su nam spojene u šumadijskim, leskovačkim, hercegovačkim kolima… Imamo zajednički Hram Svetog Save, krsne slave, umjetnike, radosti, tuge, iskušenja… i to niko ne može poreći. Imamo ono što nas čini unikatnim na Zemljinom šaru, a kao što ne volim generalizacije o prijateljstvu, ne volim ni globalizaciju, koja grubo briše autentičnosti „malih“ naroda, civilizacija, kultura… Ljudi sa obje strane Drine ogledaju se jedni u drugima u mnogo čemu. Bili su, jesu i biće jedno, pa zar je onda neobično što su mi neki od najboljih prijatelja, moji unikati, moji vedri dani, moje svjetlosti, upravo u Srbiji?

Piše: Nikolina Ninković

Budi prvi koji komentariše

Ostavite odgovor