Ne može se ljepši osjećaj pobuditi no, kad se nađeš na visoravni između Dabarskog i Fatničkog polja, a ispred crkve Svete Trojice. I lijevo i desno, širina i ljepota. Iza leđa, sigurnost i štit. A pravo, slika sunca, najsjajnijeg i najtoplijeg. Ispod njega, zelenilo brda. Iznad nebo, čisto i plavo, a duša ti puna.
I nema ljepšeg godišnjeg doba do ljeta, kada sve živi i diše. Opija miris vrijeska i majčine dušice. Smjenjuju se pjesme ptica i cvrčaka.
A malo dalje, u selu, uvijek neka fina dešavanja. Ili sijela ili svadbe ili slave. Gdje god da dođeš, na bilo koje od ovo troje, osjećaš ljubav ili novu ili staru. Sijaju oči najljepšim sjajem i svaki osmijeh povlači drugi za sobom.
U svakoj mojoj molitvi za vrijeme službe, bio bi jedan dio koji je posvećen baš ovakvoj slici. Molila sam se da Bog uzdrži ovu ljepotu u kojoj živim i kojom živim. Ne daj Bože rata niti kakvog neprijatelja. Samo takvo nešto bi mi moglo narušiti mir i polomiti sliku sunca, polja i crkve.
I ovog ljeta, za vrijeme Petrovdanskih posti, nešto se spremalo, ali sve tajno i nečujno. Svi su znali sve, a zapravo niko nije znao ništa. Ili se čekalo da prođu posti, ili je postojalo čvarovanje da se o onom što se kani uraditi ne govori ništa, kako se to nešto ne bi obneistinilo. Ovi Petrovdanski posti su prošli u ćutanju o udaji moje sestre Petre.
Bila je zaista lijepa. Krupne smeđe oči su bile malo hladne, ali lijepe. Smeđa, gusta kosa, spletena u pletenice koje su joj padale niz grudi, sijala je posebnim sjajem. Bila je vrijedna. Obavljala je sve poslove i u kući i van kuće. Ali, bila je i svjesna svoje ljepote, pa se odvažno ponašala na sijelima i svadbama. Često bi joj momci dobacivali: „Nisi ti Petrana, nego Gordana. Nećeš ovoga, nećeš onoga. Da se nijesi možda obećala kakvom“ indžinjeru“ iz Mostara ili iz Sarajeva.“ Potom bi prasnuli u smijeh, jer su ovim potvrdili da su oni ipak mangupi, koji lako čitaju seoske djevojke i znaju za njihove puste želje.
Niti sam znala što je zovu Gordana, niti sam znala kako izgleda čovjek koji je“ indžinjer“, pa mi je sve to bilo smiješno i zabavno. Nego, dobro što nisam znala to, ali evo sad ne znam ni ko je momak, kome moju Petru daju.
Imala je devetnaest godina. Već je prošle godine trebala postati žena čovjeku, domaćica familiji, majka djeci, ali stric Lazar to nije dozvolio, jer taj „neko“ nije bio baš najbolja prilika za Petranu.
Zato sam jedva čekala da vidim Petraninog čovjeka i živjela sam za prvu nedjelju poslije petrovdanskih posti.
Sve je bilo kao u bajci. Uredili smo kuću i okućnicu. Sve je mirisalo najljepšim mirisima. Svježina radosti, nove ljubavi i novog života uvukla se u svaki dio kuće. Jako sam bila srećna. Svi smo bili srećni. Svi sem Petrane. Bila je nekako čudna, a ljepota joj se nekud gubila iz dana u dan. Bože mi oprosti, jedva smo je i na pričest natjerali da ode. Majka je govorila da je sve to normalno.
„Ma, pušti je bogati. Svakoj đevojci pred udaju neki devar udari u glavu.“
Dođe i prva nedjelja poslije Petrovdanskih posti. U kući jako veselo. Sve kako treba. Žene spremile baklave i razna druga jela. Otac i stričevi ispekli brave. Vina i rakije koliko hoćeš.
I ja sam bila lijepa. Lijepo sam se obukla. Bijelu lanenu haljinu i ćurdiju tetkinu. Stajala mi je k`o salivena. Bila sam već u šesnaestoj godini, pa sam dosegla tetkinu visinu. A, majkine crvene vrpce uplela u pletenice.
Bila sam sa Petranom u sobi. Uživala sam u svemu. Namještala sam Petrani veo uz kosu, virila kroz prozor i smijala se pojedinim svatovima, čekajući momenat kada će moja sestra izaći pred njih.
Pucketanje poda odalo je bratove korake, kojima je ponosno i sigurno koračao do naše sobe. U momentu kada se pojavi na vratima, nježne ruke Petranine trgoše veo sa glave i baciše ga na pustećiju. Oči su joj bile pune suza i izgledala je kao da je već duže vrijeme plakala.
„Ja se ne mogu udati. Ubite me danas, ali ne mogu. Ne volim ga, a ne voli ni on mene.“
Jedva to izgovori i istrča na druga vrata, koja su iz ostave vodila pred drugu stranu kuće.
I otac i majka su već bili u sobi.
„Šta uradi ova nesreća, kuku nama do vijeka?“, čula se majka.
U našoj familiji i u svim ostalim familijama, između ova dva kraška polja, sve se moglo izdržati sem bruke i sramote. One su često dovodile i do mrtve glave. A, ovo što Petrana danas uradi bilo je teže i od jedne i od druge, jer su one još za sobom vukle grijeh. Nema većeg grijeha, kažu, no kad jedno od vjerenika prekrši obećanje. Ni deveto koljeno se ne može spasiti.
Prelijepa slika sunca, polja i crkve polomi se u komade u momentu kada podigoh veo sa ovčije štavljene kože i stavih ga sebi na glavu.
Bila sam lijepa…
Čula se pjesma žena iz sela. Taman u vremenu od jednog njihovog natpjevavanja, postadoh žena čovjeku, domaćica familiji, majka djeci.
Petrana je već bila daleko od svojih svatova, kada sam izašla pred ljude u bijelim košuljama. Sa strahom i nevjericom sam čekala njihove prve utiske.
„E, bogami domaćine silna ti je šćer!“ – povika najstariji od svatova. Nastavi se pjesma i veselje. Otac i majka zbunjeni, no ipak srećni. U gomili ljudi pronađoh mladoženju, jer je bio zakićen ruzmarinom i sa jedne i sa druge strane. U prvi mah zbunjen, no za sekund, dva, i on srećan i raspjevan. Jes` da je izgovarao svaku treću ili četvrtu riječ pjesama koje je otpočinjao stari svat, ali me pogledivao kad bi god naišla kakva stanka. To bi, valjda, trebalo da znači da sam mu se svidjela.
Pjesme veselih svatova probadale su me kroz srce, koje je lupalo jako i primjetno. Suze su polazile, ali sam ih uspješno vraćala.
Bila sam lijepa…
I bez rata i bez neprijatelja izgubih i sunce i polje i crkvu.
Petrana se zaista udala za indžinjera, ali ne iz Sarajeva no iz Dubrovnika… Majka i otac su uživali u unucima, ponosili se snajama i zetovima, neobrukani i neosramoćeni.
A, ja nikada za svoga života nisam uspjela posložiti parčiće slike sunca, polja i crkve.
Lilja Skočajić – Leutar:Net
Be the first to comment