Niko kao mi, Srbi…

Za ovo, poprilično, godina koliko mi ih je Gospod do sad dao, prošao sam dosta svijeta; vidio svega i svačega i svakog se čuda nagledao. Prethodnog ljeta imao sam priliku da, puno duže negoli prethodnih trideset i više godina, krstarim zemljom Srbinovom. Rekoh, prolazio sam svijetom i čini mi se da nigdje ne vidjeh više blagoslova i dobrote Božije izlivene nad ijednim narodom.

Da, viđao sam i viđam dostignuća ruku ljudskih, ali, ponavljam, ni nad jednim krajem zemaljskim nisu moje oči vidjele toliko milosti Božije bogato razasute kao nad zemljom Srbinovom. Ali, dragi moji, nigdje se, pod kapom nebeskom, ne osvjedočih o većem bezobrazluku prema Predobrom Gospodu kao kod nas, Srba nesrećnih. Nigdje takve bezumne neblagodarnosti.

Da, bio sam i u Kaliforniji odakle se, davnih dana, uskomešala lavina otpora Zakonu i poretku Božijem. Koliko god da se ta pošast svijetom raširila, još uvijek čovjek može svojim životom živjeti  i, koliko toliko, stvari uređivati kako najbolje on misli da zna i umije.

Međutim, među Srbima to nije tako. Srbin može da te ujede za srce, da te do suza uvrijedi i da ne trepne. Čak šta više, on to čini besvjesno, i ujede te a da nije svjestan toga. O čemu se radi? O čemu je riječ? O psovki, braćo moja i prijatelji; o tom čudu i pokori. Strašna i ogavna psovka na sve strane; u zemlji Srbinovoj od nje pobjeći ne možeš.

Ta paguba, to prokletstvo, ta nesreća , to čudo nigdje na svijetu se ne može naći. Prošao sam dosta svijeta; na američkom kontinentu živim preko tri decenije i srećem se sa ljudima raznih kultura, vjera i običaja. U svoje vrijeme, odstudirao sam jezičke nauke; neke od stranih jezika kroz školovanje učio ali nigdje ne naiđoh ni na sličnu pokoru kakva se među nama, Srbima, kao guba raširila.

Ne postoji jezik na svijetu  koji je toliko kancerogeno zatrovan prljavim psovkama. Kad se ne bih bojao sablazni, uputio bih vas na jednu studiju koja, na mnogo strana, razlaže ”bogatstvo” srpskog jezika najpogubnijim psovkama. Bijah u banji, zdravlja radi mojega. Bazen s vodom ljekovitom, u njemu nas ima svakakvih, ”s koca i konopca” sabranih. Kad čuješ psovke najsvetijeg što u rodu ljudskom postoji, kad si prisiljen da slušaš najstrašnije ruženja imena Gospodnjeg, Majke Njegove Presvete, i psovke maltene svih svetih za koje pomena u kalendaru ima, osjetiš da bi se radije valjao sa krmcima u dubokom blatu nego što bi sa tim nesrećnicima ljekovitu vodu dijelio.

Odem terapeutu i žalim se; čovjek dobar – a nemoćan. Od te kuge spasa nema. Nigdje zaklona ni čistog prostora. Psovanje – daleko bilo! – Boga i svetih njegovih kletim Srbima je postalo uzrečica, u govoru poštapalica. Nesrećnik opsuje Boga a da svjestan nije toga.

Supruga i ja pođemo u restoran, na večeru. Raspitali se pa probrali, tobože. Koliko je vazduh u tom, ”probranom” restoranu zagađen i zatrovan, toliko, i još više, okužen je psovkama koje se kovitlaju na sve strane. Navrat-nanos pojedosmo šta dobismo, pa na vrata. Podjednako mučno u duši kao i u stomaku. Nikakvim kupanjem prljavštinu sa sebe ne možeš skinuti.

Nigdje, evo ponavljam po treći put, Bog nije izlio više svoje dobrote koliko nad nama, grešnim Srbima. Vozio sam od Nijagare do Vankuvera; s kraja na kraj Kanade, hiljade i hiljade kilometara. Prošao sam Ameriku uzduž i poprijeko. Bijah i u ogromnoj zemlji Rusiji i boravio još koje kuda po svijetu. Na svim svojim putovanjima, osim kroz zemlju Srbinovu, ne sjećam se da sam igdje, usput, mogao naći voćku da bih je ubrao. Ne daj, Bože, gladi; teško da bi čovjek nešto našao život da osnaži. A u zemlji Srbinovoj, na sve strane, svijenčilo se voće i povrće. Crna zemlja stenje pod teretom. Svuda preobilje. Ljudi prolaze i gaze; gledam, i svinje zasićene. Mi se razlijećemo po koje kakvim prodavnicama, tražeći neprskano i ne zatrovano, a u zemlji Srbinovoj to sve ni pokupiti ne mogu.

Na sve ovo preobilje darova Božijih, kako se Srbi zahvaljuju? Evo kako: bacaju se teškim kamenjem psovki na Boga darodavca, vrijeđaju ga, nemilosrdno pljuju i na krst ga razapinju. Da li ikako da sijevne u tupe glave Srba psovača kako bi se on, jadnik, osjećao ako bi mu neki dripci, svaki čas, majku psovali i njegove najmilije vrijeđali?

Vole Srbi, šizofreno, da govore o ”Nebeskoj Srbiji”, o svojoj izuzetnosti, o ustrijemljenosti cijeloga svijeta protiv nas jer smo, zaboga, ”narod izabrani” i da ne nabrajam ostale naše gluposti.

Hoće li iko Boga, popljuvanoga i Raspetoga, da vidi u našim sudbinama! A ja, nakon samo ovog nesrećnog iskustva – o ostalim neću da slovim – sa žalošću govorim: Nek se deru Deretići, uspaljene nek uspaljuju, mamurne nek uspavljuju – nama spasa nema. Mi smo narod na klizavici strmoj; srljamo u svoje istrebljenje i nestanak. Toliko Gospoda vrijeđamo, i toliko smo ga već izvrijeđali da, ako bismo kojim slučajem s našim nepočinstvima i prestali, vjerujem da je Bogu dragom odavno prekipelo i da nas je, konačno, otpisao.

Protojerej Vasilije Tomić

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.