Bježi odavde – veoma česta rečenica sa kojom se u posljednje vrijeme mlad čovjek po povratku u svoj rodni grad neumoljivo susreće. Bez ikakve najave, kao grom iz vedra neba udara ta rečenica dok se čovjek još nije pošteno ni raspakovao.
Tekst se nastavlja poslije oglasa
Stotine pitanja, nijedan odgovor. Tako i ta rečenica zvuči, surovo, bez objašnjenja, kao posljednji krik i čin kapitulacije. Kapitulacije pred čim ili bolje rečeno pred kim?
Kapitulacije i krika vrijednih, stamenih, ali ujedno i onih koji usljed pritisaka podliježu uvriježenom mišljenju da ako nisi uhljebljen u HET-u ili u opštinskoj administraciji kao zaslužni stranački poslušnik, onda nisi uspio u životu. Čak i sa saznanjem da takav put možda nije najmoralniji i najbolji, ali nema veze, bar me neće proglasiti ludim, jer u svom ličnom i negdje duboko zakopanom uvjerenju još uvijek mislim da to nije ispravno iako ću ćuteći do kraja života gutati gnedle zbog takvih mediokriteta.
Misli to u dubini duše i većina generacija naših roditelja koji su, opet, od svojih roditelja naslijedili navike uhljebljenja u državnim firmama, ali neće da sebi to priznaju, već idu linijom manjeg otpora: „Bolje ti je gledaj da se učlaniš u stranku, možda nekad dobiješ posao u HET-u“.
A možda i nikad.
Međutim, upravo zbog toga su mladi ljudi spremni da čekaju u redovima očajnika kojima nije ništa drugo ostalo nego da povjeruju u predizborna obećanja lovaca u mutnom. Možda će od njih deset takav ishod dočekati jedno ili dvoje. Ali nema veze, jer je i ovaj ostatak čak spremniji da čeka deset godina ne bi li našao uhljebljenje u sistemu u kojem ništa ne radiš, a dobijaš platu, nego da živi sada i odmah svoj život, stavove i uvjerenja.
Neko bi rekao: „Kako te nije sramota da o onima koji su nas rodili i hranili govoriš na taj način?“
Nije, jer se ne radi o cinizmu, već o činjenici da smo predugo zarobljeni hobotnicom koja je dostojanstven život naših roditelja poodavno usisala, pa sada preko njih želi i nas da zbriše sa lica zemlje.
Vjerovatno je to i razlog što pod tako strašnim društvenim pritiskom od naših starijih često čujemo odveć poznato: „Bježi odavde, nema ođe ništa“.
Mlad i trezven čovek, naravno, razumije razloge takvog defetizma uslovljenog pogubnim društvenim okolnostima koje su se decenijama dešavale našem društvu. Ti razlozi leže u prelaženju iz jednog sistema u kojem se sve davalo na kredit i na uštrb zadovoljenja mase – stanove i poslove dobijali su svi bez obzira na znanje i trud, u drugi sistem – vrtlog ratnog pakla u kome je djecu trebalo prehraniti i podići za dalji život. Međutim, razumijevajući sve ove navedene sociološke i uopšteno životne okolnosti, mladi ipak nikako ne trebaju opravdavati unaprijed potpisanu kapitualciju i pristati da svakodnevno slušaju defetističke poruke starijih generacija.
Umjesto te bolne rečenice, za početak je dovoljno: „Sine, pa kako si ti to zamislio, ima li šanse da ostvarirš svoje namjere? Da li voliš svoju zemlju toliko jako da želiš da živiš ovdje i postojano stojiš na njoj? Možemo li ti pomoći? Ako ne, imaš li istomišljenika koji to može?“
Ako ni poslije toga nije moguće ostati i opstati, onda smo sve opcije isprobali i onda je zaista vrijeme da sve ide dovraga, a sa tim i mi u neku bestragiju.
Samo što tada postoji velika šansa da će se sa takvim razmišljanjem, živim i iskrenim razgovorom vratiti vjera i bar mali dah energije za zajednički snagu i ljubav prema zemlji na kojoj stojimo svakodnevno. Jer sa vraćanjem komunikacije i razgovorljivosti, po kojima su Hercegovci toliko poznati čak i u naučnim antropološkim krugovima, vraća se osjećaj zajednice i formiranje zajedničkih interesa.
Ko zna, možda tada neko onaj kofer koji nije stigao ni raspakovati spusti i za trenutak ostavi da stoji tu gdje jeste, u svojoj zemlji.
Za uvar je i to, što bi rekli.
A onda bi cirkuzanata našeg političkog i javnog života, krenuvši od opštine i javnih preduzeća, te stranačkih karikatura i beskrupulozno narastajućih politikanata i diletanata bilo znatno manje. Doduše, oni su samo posljedica i vrh ledenog brijega jednog dubljeg problema sociološke prirode čijeg se nasljeđa moramo osloboditi kako bi se onda oslobodili pomenutih likova i modela ponašanja.
Kao što bi živopisni i često melanholični Džoni Keš rekao:
„Znam šta je ispravno,
Imam samo jedan život
U svijetu koji me gura u ponor
Hej dušo, nema lakog izlaza
Ali ostaću čvrsto na zemlji
I ne želim dolje.“
Miloš Bajovič, Moja Hercegovina
Be the first to comment