OTMICA DJEVOJKE

Danas nema otmica u onakvom vidu kakav se mogao ranije naći. Bilo je slučajeva otmice djevojke uprkos njenoj volji i volji roditelja. Ako je momak zapazio djevojku i ona mu se svidjela, on je pripremao otmicu. Sa nekoliko svojih drugova, naoružanih i spremnih za odbranu u slučaju potjere, našao bi momak pogodan momenat da izvrši otmicu. Još i danas kruže priče o slučajevima otmice pod različitim okolnostima. Ilustracije radi navešću neke primjere koje sam čuo i provjerio njihovu istinitost. Kao jedan od primjera ženidbe otmicom navešću slučaj svoga djeda Đoka Samardžića. Kada se odlučio na ženidbu nije ni pokušavao da za to privoli voljenu djevojku niti da traži odobrenje njenih roditelja, kao ni njen pristanak. Sa svoja tri druga opsjedao je par noći kuću djevojke dok mu se nije pružila prilika da je jedne noći uhvati na vratima i sa drugovima odvede u planinu Velež. Djevojka je bila obučena samo u spavaćicu, te su morali da joj posuđuju odijelo od rodbine. U Veleži su ostali nekoliko dana dok su se duhovi smirili, a to je bilo tek pošto je djevojka poručila svojima da „nije sila nego draga volja”. Jedan dramatičniji slučaj dogodio se Mitru Rašoviću u selu Pustoljanima. Djevojka je oteta i odvedena u planininu Crvanj, da bi se tu sačekalo dok se stiša prvo uzbuđenje i izbjegne eventualna potjera, a uz to možda i prolijevanje krvi. Kako se djevojka nije mogla pomiriti sa sudbinom koja je zadesila odlučila se na bjekstvo. Shvatila je da neće uspjeti ako se ne posluži lukavstvom, kojim će zavarati otmičare. Kada su sjeli i odmorili se u planini na bezbjednom mjestu, ona je zatražila da se malo izmakne iza grma radi obavljanja fiziološke potrebe. Čim je došla za grm s glave je skinula bijelu maramu jašmak, stavila ga na grm da ga otmičari mogu vidjeti i polako se povukla kroz noć i grmlje. Dok su se otmičari razgovarali i posmatrali bijeli jašmak na grmu nisu ni slutili šta ih je snašlo. Iznenađenju nije bilo kraja kada su otkrili prevaru koju im je djevojka vješto namjestila.

Istina, oba slučaja, a mogao sam navesti više primjera, odigrala su se prije 85 godina. Otmica se zadržala i do naših dana, a između dva rata bila je masovnija nego poslije Drugog svjetskog rata, samo što više nije u ovakvome vidu kakav sam naprijed naveo.

Ako djevojka ôčijuka sa jednim momkom pa mu se obeća i primi njegov prsten i obilježje, ona je već vezana za momka, ali ako joj ispadne bolja prilika ona će pokušati da izbjegne obavezu, pogazi obećanje i prevari momka. Ovakav gest smatra se uvredljivim, te to momak ne može dozvoliti. On u zgodnoj prilici dođe sa svojim drugovima na sijelo ili stadu na pašnjak gdje nađe djevojku i povede je svojoj kući. Ovakav gest mladića koji nije dozvolio da mu neko gazi ponos često bude pozdravljen. Istina, kada se dogodi takav slučaj, zna se da će braća i rođaci djevojke poći za njom da je pitaju: „Je li sila ili draga volja?” Braća i rođaci kao i drugovi momka okupljeni su na veselju koje počinje čim djevojka bude dovedena. Djevojka je svjesna da će se dogoditi zlo, a i krv proliti, kao što se nekad događalo, ako kaže da je silom odvedena i ona obično odgovori da je „draga volja”, pa se onda počnu svi zajedno veseliti.

Ima slučajeva da djevojci pođe za rukom da prevari momka i odbjegne za drugoga. Još dok ašikuje djevojka se često ponaša lukavo, taktizirajući što može više. Ona razgovara sa više momaka, nikome ne obećavajući svoje srce, ali nikoga i ne odbija. U narodu je takvo taktiziranje poznato kao „matanje”, „držanje pod rukom” ili „vučenje za nos” momka. Često ce može čuti da djevojke zapjevaju pjesmu na ovu temu:

„Grehota je prsvarit’ đevojku!
Nije momka, obadva mi oka.”

A momci obično odgovore pomalo prijetećim stihom:

„Nemoj draga da ti žao bude,
Kad te moji svatovi probude”,

ili:

„Vidi male kako mi se mota
Je li mi je prevarit grehota.”

Ima otmica koje bi se možda mogle i drugačije nazvati. To u stvari i nisu otmice, kako ih ponekad krste roditelji i rodbina djevojke. No, ipak bi se mogao upotrijebiti termin dobrovoljna otmica, jer djevojka želi da pođe za momka, ali je roditelji iz nekih razloga ne daju. Imao sam priliku da kao dječak posmatram jednu takvu otmicu, uoči samog posljednjeg rata, 1940. godine. Djevojka je voljela momka, kao i on nju. Zabavljali su se duže vrijeme, ali njena majka, udova, nikako se nije mirila sa sudbinom da ostane i bez posljednje ćerke. Nije dozvoljavala kćeri da pođe za momka koga voli. Kada je primijetila da se nešto priprema, nije dozvoljavala ćerki da izlazi iz kuće čim se smrači, a ni preko dana da se udaljuje. Pomoću veze s djevojkom je ugovoreno da se „otmica” izvrši u samu zoru kad pažnja majke, koja je pod jastukom držala revolver, oslabi. Tako je i učinjeno.

Nisu rijetki slučajevi da djevojka sama poruči momku da je vodi, jer njeni roditelji hoće da je daju nekom drugom koga ona ne voli. Isti je slučaj kada se djevojka zagledala s momkom koga njeni roditelji ne obožavaju i ne vole.

„Ukrašću te lutko bela
Da te čuva sedam sela.
Ukrašće te moja braća
Da te čuva sedam ćaća.”

U takvim slučajevima momak vodi sobom nekoliko drugova koji od stoke sa pašnjaka, sa sijela ili nekog unaprijed dogovorenog mjesta, uzmu djevojku i povedu je njegovoj kući. Roditelji se bune i protestuju okrivljujući uvijek momka koji je „na silu” odveo njihovu kćer, a kada saznaju pravu istinu, dolazi do popuštanja. Ima slučajeva da se otac toliko naljuti da za dugo godina neće da ode u zeta i kćerke.

Postoji i jedan poseban vid otmice, ili bi ga možda mogli nazvati i odbjegavanjem. To je isto tako ugovorena otmica kao i ova naprijed spomenuta, s tom razlikom što za ovu znaju i roditelji djevojke. Događa se u slučajevima kada su roditelji djevojke siromašni, kako bi se poštedjeli od troškova i izdataka oko svadbe. U ovakvim prilikama sama djevojka uzima amanet i ne vrše se nikakve javne ceremonije niti prošnja. Roditelji, da bi sačuvali svoj ugled, izigravaju ljutnju i protestuju zbog takvog gesta koji je momak, tobože, napravio bez njihovog znanja i odobrenja. No, u ovakvim slučajevima brzo se dolazi na pomirenje. Ovu pojavu zapazio je i zabilježio početkom našeg stoljeća u gornjoj Hercegovini Toma A. Bratić (GZM, knjiga XV).

Ne treba zaboraviti jedan nepisani zakon, koji je vrlo uočljiv na području o kome je riječ u ovom tekstu. To je red pri ženidbi i udaji. Običaj da se mlađa sestra ne počinje zabavljati kada i ostale njene drugarice koje nemaju starijih sestara, još više dolazi do izražaja prilikom udaje. Mlađa sestra se ne može udati „preko” starije, pa se dogodi da je njen zaručnik čeka i po nekoliko godina dok joj se starija sestra ne uda. Ako se pak dogodi da se mlađa sestra uda prije starije, onda mora da traži oproštaj od sestre. Ovo je ponekad dramatična scena, jer se obe sestre zaplaču pa ponekada ridaju i po par sati. Plač je iskren i vrlo dirljiv. Mlađoj sestri je žao što stariju još nije snašla sreća i što joj ona svojom udajom umanjuje ugled i šanse za udaju. Starija, svjesna svega, ne želi da učini nažao sestri pa makar i po cijenu svoga uspjeha počne da plače. Plač je izraz apatije, nepovjerenja u sebe i bojazni od neuspjeha u životu. Mislim da je u malo prilika ženski plač tako iskren kao u ovom slučaju Tihomir R.  Đorđević u knjizi „Naš narodni život”, knjiga II, piše da se ovakav redoslijed pri ženidbi i udaji sreće u svim našim krajevima. To je zapazio i Stevo R. Delić u Gacku (GZM, knjiga MH).

Djevojka, dok ašikuje, može da ima više momaka s kojima se zabavlja. Često se ugled djevojke i cijeni po tome koliko je mladića s njom šetalo na nekom zboru ili derneku, a naročito ako su to bili ugledni i birani momci. „Ti ih se danas naprobira k’o Đula krušaka” dobaci, na pogodnom mjestu, neka žena takvoj djevojci, kad želi da istakne njenu vrijednost. Djevojka takođe može da ašikuje na pašnjaku kod stoke sa više momaka. Naprijed sam naveo kako djevojka može da „ugovori” ašikovanje s nekim momkom za određeni dan i na mjesec dana unaprijed, pa čak i više. Ima slučajeva da djevojka sve praznične dane u mjesecu „ugovori” s raznim momcima. Što više ima momaka za djevojku, postoji veće interesovanje ostalih, čime se ona ponosi, pa često počinje i da prkosi onim za nju manje važnim.

Isti je slučaj sa momcima. Mogu da se zabavljaju s koliko žele djevojaka. Jedan praznik momak provede s jednom djevojkom, a već slijedeći s njenom kolegicom, pa čak i sestrom i radi toga mu niko neće zamjeriti. Često djevojke zavide momcima na privilegovanom društvenom položaju — što su u mogućnosti da mijenjaju djevojke po želji, pa im kažu: „Vi po svijetu, kao pčela po cvijetu, a mi moramo da čekamo ko će doći”.

„Jaranice ide tvoja dika,
Ja ću čekat moga suđenika.”

Ovako zapjeva djevojka kada vidi da njenoj kolegici dolazi mladić. Napominjem da je solo distih najčešća pjesma koju pjevaju djevojke u Nevesinju. Momci ne pjevaju solo. Oni obično zapjevaju grupno, tri pa do šest i sedam, kako kad i koliko ih ima za pjesmu.

Način zabavljanja — „ćosanja” kod stada na pašnjaku je dosta interesantan. Djevojka po cio dan provede s momkom. Ona praznikom ponese nešto obimniji obrok nego drugim danom, Jer momak s njom užina i zadrži se do njenog povratka kući.

Međutim, ako je momkova kuća daleko, on pođe malo ranije, što zavisi od dužine puta koji mora da pređe do kuće. Takav način zabavljanja, gaje mladi cio dan na pašnjaku i u šumi provedu zajedno neko bi okarakterisao i opasnim za djevojku, pa se zapitao kako smiju roditelji da je puste samu s momkom. Ranije su s djevojkom, ponekad dan provodila i dva momka, jer jedan nije našao traženu djevojku, ili za sebe pogodnu, pa da se ne bi vraćao sam, ostali bi oba s jednom djevojkom. Ovaj običaj se zadržao do naših dana i još se i danas s njim susrećemo. Činjenica je da i pored takve „opasnosti”, gdje djevojka cio dan provede u šumi s jednim ili dvojicom momaka, gotovo nikada ne dođe u iskušenje. Vrlo rijetko se čuje, a ranije se i nije moglo čuti, da se rodi vanbračno dijete na području o kome je riječ u ovom tekstu. Ako bi se djevojci dogodio takav slučaj, bila je prezrena kako od sredine u kojoj živi tako i od svojih najbližih i takva teško, ili nikako nije mogla naći priliku za udaju. Ako momak zaruči ili Vjeri djevojku pa smatra da ima pravo da ide do kraja, djevojka mu obično kaže: „Dok pop i kum reknu svoju, onda sam tvoja”.

Piše: Obrad Mićov Samardžić u knjizi „Svadbe i pogrebni običaji pravoslavnih u Nevesinju“

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.