Koliko je na početku kod Rusa izazivala čuđenja priča o umnom Srbinu, ništa manje nevjerovatna nije bila ni priča o Istočnoj Hercegovini, maloj teritoriji, stisnutoj između Vatikana i Islama, Dubrovnika i Crne Gore…
Tekst se nastavlja poslije oglasa
Jer kao što je teško bilo povjerovati da onolika čuda učini jedan naš čovjek za svoga kratkoga zemnoga života, isto tako bilo je teško objasniti u Peterburgu, onoj sjevernoj tvrđavi Pravoslavlja, koja sa predgrađima broji više od šest miliona stanovnika, da zapadnu, ili tačnije, jugozapadnu granicu i najčvršći bedem Pravoslavlja čini mala Istočna Hercegovina, svega sedamdesetak hiljada stasitih, ponositih, prirodno načitanih i gospodstvenih njenih žitelja.
Teško je pisati o Hercegovini u kojoj se ljepota našega jezika i rodila, u kojoj su svi kosci na livadama besjednici i pjesnici. Prepustićemo na trenutak da o Hercegovini govore sami Hercegovci.
Golemo Duhovno blago i hronična materijama nemaština od postanka ovdje stoje u ravnoteži.
Hercegovina je sva od duha užarena, nježna i prkosna, istrajavala kroz bune i ustanke koje odavno svijet zna kao kondenzovanu i neuništivu snagu srpskoga naroda. To je posebna cjelina: Vojvodstvo Svetog Save i zavjetna zemlja Svetog Vasilija, koja nikada nije bila na periferiji srpstva i kao takva ljubomorno se mora čuvati i zato i ovog puta imamo posebnu ulogu u Duhovnom smislu.
Tu seljak orač govori akademski, Hercegovac je i bez studija filolog. On je besjednik prvoga reda što se, inače, učenim filolozima rijetko dešava. Dučić je stavio iglu poetskog šestara s poluprečnikom od stotinak kilometara da bi opisao obim u kome su, kaže, rasadnik svesrpskih stremljenja, kovnica jezika, izvor poezije i škola srpskog viteštva i čojstva i gdje je centar srpske glavne moralne sfere.
Onda nije čudo što sa tog nevelikog prostora, što ga Dučić omeđi poetskim šestarom vode poreklo Nemanjići i mnogi drugi znameniti Srbi: Sveti Vasilije Ostroški, Ruđer Bošković, preci Nikole Tesle, Vuka Karadžića, mitropolit Stratimirović, Jovan Dučić, a starinom odande potiču i preci Milutina Milankovića, Desanke Maksimović, Dobrice Ćosića, Ljube Nenadovića, da ne zaboravimo i savremene velikane, Moma Kapora i Emira Kusturicu i mnoge, mnoge druge.
Takođe, malo je poznato da su iz Savinog Gacka doselili i veliki dobrotvori tvorci bogate srpske Vojvodine, Dunđerski. Ostaće vječita tajna otkuda im početni kapital, od kojeg su postali tako moćni.
Poenta je dakako u njihovim poslovnim sposobnostima, te su uz ogromne posjede plodne vojvođanske zemlje, stvorili značajnu industriju, u kojoj je bila zapažena proizvodnja automobila i aviona.
Dunđerski zaslužuju da se spomene i to daje zahvaljujući njima Vojvodina bila najrazvijeniji dio u ondašnjoj novostvorenoj prvoj Jugoslaviji.
Ali, posle Drugog svjetskog rata silna industrija iz Vojvodine seli se u Sloveniju, Hrvatsku i BiH. U toj nečuvenoj pljački najvrednije fabrike Dunđerskih demontirane su i preseljene na Zapad.
Pišu: Božo Tepavčević, na skupu istoričara u Bileći i Milan Livada „Krajina u Vojvodini.
Priredio: Leutar.net
Samo mi nije jasno kako to misli „prirodno načitanih“..haha