Držimo li se, braćo Hercegovci? Ne vala kao Crnogorci!

Ima ta neka priča kako se Crnogorci van Crne Gore drže jako i najjače od svih. I kad malo bolje čovjek pogleda, oni se zaista drže. Mogu i da se ne vole, ali jedan drugog prepoznaje, čuva, drži, pomaže i teško da izdaje. Priča se to i za nas Hercegovce, međutim, tom nivou mi još nismo dorasli. Posijani ko zna sve gdje i kuda, prime se i sa gotovo izvjesnim uspjehom niknu i jedni i drugi, ali uspjeh kod ovih jednih nije toliko zaslužen i zavisan od svoga roda kao kod ovih drugih… Kapa dolje, braćo Crnogorci!

Uz sve poštovanje međom bliske braće, ne volim ja te priče i stavove o poistovjećivanju ta dva naroda, Hercegovaca i Crnogoraca. Možda je i nekada bilo tolike sličnosti kada je skoro pola sadašnje Crne Gore ustvari bila Stara Hercegovina, ali nekad za nekad. Svi smo svjesni neshvatljive brzine i moći duhovne transformacije, neću reći crnogorskog naroda, nego crnogorske vlasti koja ga predstavlja. Nekoliko godina i promijeniše ljudi kompletno nacionalno biće i kurs državni. Ne zadirem u politiku, niti me zanima, hoću samo da objasnim zašto nije moguće porediti nas i njih u ovaj i u onaj vakat. Jednostavno, vremena se brzo mijenjaju, a u njima ljudi ništa sporije… Bez obzira što jedni na druge sliče, lično mislim da u ovom trenutku nemale razlike postoje među nama. Nebitno u čiju korist. Bar, po ovom pitanju i temi ima još dugo da učimo od njih, naše, privremeno odsutne braće iz oreola srpskog, bratskog i crnogorskog…

Da neko ne pomisli, nisu oni dio ove priče. Oni su van svoje matice već dovoljno jaki. U ovom Beogradu prejaki i sigurno najjači. Ako ne, jači i od samih domaćina. Doduše, i pola je CG sigurno u Beogradu a skoro čitava, na ovaj ili onaj način, opet u njemu. Mene zanimaju naši Hercegovci koji nisu dovoljno jaki koliko to mogu biti. Nisu dovoljno složni koliko bi to njen vladar Sveti Sava poželio. Nisu dovoljno organizovani koliko bi to njen osnivač i vojvoda Stefan Vukčić Kosača “iskao”. Nisu dovoljno u sebe vjerni koliko bi to naš Sveti Vasilije Ostroški u svojoj molitvi pomenuo. Nisu, čini mi se, ni dovoljno hrabri koliko nam je u amanet svojim djelima ostavio vojvoda Bogdan Zimonjić. Nisu dovoljno „glasni“ koliko bi to Dučić i Šantić svojim stihovima cijenili. Nisu dovoljno plemeniti koliko bi to Luka Ćelović osjećao. Nisu dovoljno nadareni i duhoviti koliko bi to tinta Moma Kapora priželjkivala. Nisu ni dovoljno inspirativni kako bi, s jedne strane kamere Kusturica snimio, a s one druge, Mladen Sekulović (Karl Malden) u Oskara pretvorio… Tu se spisak hercegovačkih velikana i uzora svakako ne završava. Doduše, teško je danas bilo šta i bilo koga porediti sa svima njima…

Nesaglediv je značaj te potencijalne sloge, sile i jedinstva hercegovog na koje bih želio skrenuti malo pažnje. Neće to nikad biti onako kako bi čovjek svjestan svega toga poželio, ali zašto da ne bude bolje od ovoga što jeste. Bar za pedalj, bar za mišić… U poređenju sa Crnogorcima, nešto nas ipak koči u tome. Šta je to?

Hercegovac za razliku od Crnogorca misli da sve može sam. I da treba sam. Čak i pod cijenu nedovoljnog uspjeha ili neuspjeha. Manje vjeruje rodu svome po ovoj kaldrmi nego što to čini brat bratu crnogorskom. Svi su dobri sa svima, ali ne tako iskreno kao što se čini i predstavlja. U Hercegovca je toliko jaka ta potreba i želja za ličnom slavom da u potpunosti zanemaruje slavu ostatka roda svoga i ljudi “svojie”. Slavu zemlje svoje i duha njenoga. Kako, hvala Bogu, po Božjoj sjetvi dosta dobro uspijevamo, dolazi do onoga do čega nikako ne bi smjelo da dođe. Bar u toj mjeri. Ljubomore, zavisti i sujete jednih među drugima. Maltene, da se sve osim uspjeha prašta. To je toliko bespotrebno i štetno po hercegovački narod i dolje i ovdje. I tamo i svugdje! Obično se oni, koji se smatraju manje uspješnim, ni sebi objašnjivim razlozima, a kamoli nekom drugom, udružuju mislima i osudama okome na one “uspješnije” od sebe. Ne shvataju i ne prihvataju činjenicu da je uspjeh relativna stvar. U suštini nemjerljiva i prividna. Crnogorci se tu vode devizom – ja premijer – ti ministar, Hercegovac to, nažalost, ne posmatra tako.

Onda, ta neka lokalna bespotrebna sujeta međ’ Hercegovcima postoji bar otkako ja postojim, jer pamtim je još od malena. Kako u njoj samoj, tako i izvan nje. Tako i ovdje u Beogradu! Ja Bilećanin, ti Trebinjac, on Gačanin, ona Nevesinjka, oni Ljubinjci itd. Pa čak i u svakoj šali ima neke zbilje, svako ponešto ima protiv nekoga samo ako je iz drugog grada. Svako sebe, svoj grad i karakter izdiže iznad drugih kao da se radi o 5-6 gradova raspoređenih na 4 kontinenta, a ne na jednom oskudnom parčetu zemlje od stotinjak kilometara. Kao da se radi o milionski naseljenoj regiji, a ne od 80-tak hiljada duša. Koliko je to sve besmisleno i bespotrebno da živ čovjek ne povjeruje. Pogotovo sada kada je i nesrećna politika umješala svoje „razdorne“ prste. Pratim pomalo i tu jadnu političku situaciju u njoj. Jedna stranka vlada u jednom, druga u drugom gradu što je realna, moguća i normalna politička situacija. I to je sasvim dovoljno za nerealan, nemoguć i nenormalan rezon vlasti ta dva grada da ne sarađuju i da nemaju nikakvih dodirnih tačaka. Sramota! Na čiju drugu štetu nego nas i naše Hercegovine.

Šta više reći i napisati. Ima još dosta toga, vjerovatno. Lijepo je biti njen! Lako je o njoj slušati, hvaliti se i pričati, teško je činiti nešto za nju i njen složni i jedinstveni duh. Mora da i ona sama nekada ne zna da li da zaplače ili da se zasmije zbog nas, takvih kakvi jesmo, a kakvi smo god, sigurno je da možemo biti bolji, složniji a samim tim i jači. I dolje u njoj i ovdje u Beogradu. I svugdje gde je ima. Ako svako od nas Hercegovaca prizna ponešto iz ovog teksta, šanse za bilo kakav napredak u odnosu na trenutno stanje biće veće. Neka to priznanje krene od mene, ja evo priznajem i vjerujem u svako slovo koje sam napisao i nisam… Priznajem da sam ljubomoran na jedinstvo “beogradskih” Crnogoraca, priznajem a i uvijek sam priznavao da je Trebinje najljepši grad ne samo Hercegovine, priznajem da su Nevesinjci najčestitiji Hercegovci, priznajem da su Gačani najveći Srbi među nama, Bilećani najhrabriji, Ljubinjci najvrijedniji… Mnogo štošta ću priznati samo da i drugi, drugima počnu priznavati i praštati. Vi ste na redu…

Blog jednog Hercegovca u Beogradu