Priča o hercegovačkim gorostasima

Podalek je to već datum kada je pokojni Draško Bubreško, ondašnji briljantni reporter beogradske „Ilustrovane politike“ objavio da su Trebinjci – prosječno najviši ljudi Evrope! Znatno bliži nam je onaj nedavni, „Nin“-ovog stručnog saradnika Momčila B. Đorđevića, koji nedvosmisleno ukazuje da su Dinarci najviši ljudi na svijetu, u prosjeku (186 cm, za muškarce), dok su Holanđani sa svojih 183 centimetara na drugom mjestu.

Za Srbe iz Republike Srpske i Srbije, porijeklom Dinarce, kao i za Holanđane, kaže Đorđević, smatra se da sa 186 cm, odnosno 183 cm, predstavljaju ekstremno visoke ljude u Evropi!!! Ovi najnoviji podaci Svjetske zdravstvene organizacije samo su još jednom osvježili uspomene na reportera Bubreška i njegovo sjajno uočavanje pojava, a nas su ponukali da malo zavirimo i istražimo ko su i kako žive najviši Hercegovci (Dinarci) – dakle najviši među „prosječno najvišim“.

Najviši među njima je, prema našem saznanju, Miodrag – Mijo Pešut, Ljubinjac, iz sela Gradca. Ovaj mladić, rođen 25. februara 1978. godine visok je 211 centimetara! Završio je trgovačku školu u Trebinju, sada radi u Industriji mesa „Karneks“ u Ljubinju na tehničkoj obradi mesa. Logično, s takvim dimenzijama i potpuno zdrav morao se isprobati u košarci… Pa je Mijo, prije nego što se vratio u zavičaj, u međuvremenu, kao centar, igrao za „Ibon“ iz Nikšića, „Leotar“ iz Trebinja, „Rudar“ iz Ugljevika… a kao vojnik Vojske Republike Srpske i jednu polusezonu za „Drinu“ iz Zvornika. – Već u osnovnoj školi – priča – bio sam ubjedljivo najviši. Dva metra sam nadmašio u sedamnaestoj godini. Nisam tako rastao ni zbog hrane, ni zbog načina života. Ni u čem se nisam razlikovao od vršnjaka. Nego je za to zaslužna sigurno nasljedna linija, genetički potencijal. Znate, moja je baka (po majci Stani Piljević) od Barbareza iz Vlahovića. A ti su Barbarezi generacijama listom visoki, pa smo sigurno i ja i brat Dragan povukli na njih! Brat, doduše, malo manje – jer ima samo 198 centimetara! Zbog visine, nastavlja Mijo, nikad nisam imao problema, nevolja… Svuda sam drugima bio nekako simpatičan; zagledali su me, pitali: šta jedeš i piješ pa si toliki, a i djevojkama su, čini mi se, prijatniji visoki momci… Kud god sam se kretao po istočnoj Hercegovini, nigdje nisam sreo čovjeka visokog kao ja. Pa ni u košarkaškim ligama u Republici Srpskoj, u vrijeme kad sam igrao! To s košarkom je duga i druga priča. U njoj nisam ostao zbog tog što me je jako, baš jako, vukao zavičaj. Kod kuće mi je nekako najbolje, najprijatnije… Hm, možda i zato što izuzetno volim lov, a tereni oko Gradca su kao stvoreni za to. Odavno lovac i član Lovačkog udruženja Ljubinje. Bez košarke mi nije teško, bez lova bi mi bilo…

Nije Mijo Pešut jedini dvometraš u selu, prije njega je tu granicu u Gradcu prešao Neđo Stajčić (rođen 1970), ali se zaustavio na 202 centimetra. Oprobao se kao odbojkaš u lokalnom klubu, ali je zbog manjih problema s koljenom odustao.

A susjedno selo Ograda ne pamti nijedan period kad je bilo bez ljudi gigantskog rasta. U cijeloj ljubinjskoj opštini, reći će nam mašinski inženjer Radenko Ćuk (i sam visok 198 centimetara), bratstvenički gledano najviši su ovi moji rođaci Ćukovi iz Ograde. – Recimo, Aleksandar – Aco Ćuk koji sada živi u Vankuveru (Kanada) sa 196 centimetara, igrao je odbojku u Ljubinju, novosadskoj Vojvodini i sarajevskoj Bosni. A Acin i moj rođak – Anđelko Ćuk – visok je 202 centimetra, takođe odbojkaš, prvotimac Ljubinja, pa bijeljinskog „Radnika“ i zagrebačke „Mladosti“ – sada igra u „Samsungu“ u Koreji!!! Suvišno je i podsjećati da je jedan od najviših u korejskoj ligi! Ne znam – dodaće 55-godišnji Stevan Ćuk, bivši odbojkaš ljubinjskog „Jugometala“, slušajući prethodne riječi – odakle nama Ćukovima uopšte toliki stas. Ne znam pouzdano od koga to vučemo… Moj pokojni otac Gojko, bješe dvometraš. A i on je zborio da to nije baš nešto posebno, dodajući da je jedan njegov stric – Risto Ćuk – bio visok 220 centimetara!!! Zaključili su to, kad su jednom premjerevali kosti, gore u groblju kod gradačke crkve, kad je trebalo nekog sahraniti, a Ristine kosti pomjeriti… Međutim, ostavimo sad to. Evo, i moji sinovi su visoki. Viši od mene, posebno od majke Radojke, rođene Rudan, pošto su Rudani baš većinom niskog rasta! Zaista. Gojko Ćuk rođen je 10. oktobra 1988. godine u Trebinju. Prije tri godine je otišao kao mladi talentovani odbojkaš prvo u privatni klub „Budvu“, pa iz njega prešao u mnogo poznatiju „Budvansku rivijeru“. Zahvaljujući, uz ostalo i visini od 207 centimetara, Gojko Ćuk je, kao mladi reprezentativac Crne Gore, na prošlogodišnjoj Balkanijadi u Turskoj proglašen za najboljeg srednjeg blokera na Juniorskom odbojkaškom balkanskom prvenstvu! Njegov brat Božo, odbojkaški primač, (rođen je 13. juna 1992. godine u Ljubinju), prošao je sličan sportski put – u „Budvu“, pa u „Budvansku rivijeru“… Visok je 197 centimetara, a tek mu je petnaest godina!

E, sad, ni tu se epizoda o ovim vitkim mladim momcima ne završava. Ako ne znate njih, ako niste pasionirani pratilac svih sportskih zbivanja, mora da ste ipak čuli za fenomenalnog reprezentativca Srbije – Novicu Bjelicu (rođenog 1983. godine u Puli, visokog 202 centimetra, igrača italijanskog odbojkaškog prvoligaša iz Pjaćence). Novičina baka je Kosa Pešut iz ljubinjskog sela Gradca – a Gojko i Božo Ćuk su Novičini drugi rođaci! Vidite, kako je sve ovo rodbinski isprepleteno. Bolje reći: povezano. Ne veže, dakle, ove mlade ljude samo sportski duh, lopta „mikasa“ – već i krvna i nasljedna veza. Uz to nepobitna je tvrdnja mašinskog inženjera Radenka: Ćukovi zaista sada bratstvo u Ljubinju, (možda i u cijeloj Hercegovini), sa najviše članova čija je visina oko dva metra i preko dva metra! Ako ste pomislili da je tu kraj ovih „visinskih senzacija“, prevarili ste se.

Posebnu neobičnost u cijeloj sportskoj Evropi čine braća Anđelko i Milenko Dangubić, rođeni 6. septembra 1983. godine. Ova dva Ljubinjca, blizanca, visoka po 208 centimetara, drugi su po visini blizanci u svim sportskim ligama Evrope! Od njih su samo viša dva blizanca – košarkaša reprezentacije Ukrajine, oba po 212 centimetara, čijeg se prezimena, nažalost, vaš potpisnik sada ne sjeća. Anđelko i Milenko zajednički su otišli u podgoričku Budućnost 2000. godine. Karijere su ih kasnije razdvojile, pa je Anđelko trenutno u grčkom „Aleksandorpulostu“, a Milenko u bjeloruskom „Mogilev – Tehnopromu“. Ni najstariji Hercegovci ne pamte slučajeve i priče o nekim blizancima ovako visokim. – Ma nemam pojma od čega sam ovoliko porastao. Ni ja, ni moj brat Milenko. A rasli smo svake godine – u milimetar isto, i odavno nadrasli i oca i majku… Sigurno genetika, samo ne znamo precizno od kog nam pretka ona dolazi. Inače, obojica smo potpuno zdravi. Jeli smo sve što jedu i druga djeca, igrali se, odrastali kao i svi drugi u susjedstvu na ljubinjskoj Teparuši. Ništa posebno, osim što smo mi brže rasli. Ono što Hercegovci vele: ko iz vode – objašnjavao nam je, nedavno, dok smo pričali o ovoj temi, Anđelko Dangubić, bivši reprezentativac Srbije i Crne Gore, mladić koji je odigrao tri Svjetske lige u odbojci, koji štošta zna u sportu i životu. Ali ne zna od čega je porastao više, mnogo više od svojih vršnjaka, čak i u regiji gdje su i ti vršnjaci „prosječno viši nego igdje drugdje u svijetu“. Prezivamo se Dangubići – nasmiješiće se Anđelko, dodajući da eto, nisu dangubili dok su rasli!!!

U podgoričkom klubu iz koga je Anđelko otišao, sada igra mirni, staloženi, po svemu odlični Gačanin – Saša Starović. Mladić od 207 centimetara, nedavno je kao član reprezentacije Srbije, na turniru u Turskoj, izborio vizu za Peking – i tek ćemo ga se nagledati na ovogodišnjoj Olimpijadi. Ne treba se čuditi ako do tada Sale u svakom smislu još malo poraste! Dok se „hercegovački gorostasi“ listom okreću košarci i odbojci, Nevesinjci, ipak, ne napuštaju staru ljubav – viteške igre, i svoju nadaleko poznatu Nevesinjsku olimpijadu u Bratačkom Lugu. A tamo već godinama dominiraju dvojica braće – Dragan i Goran Zubac, koji su i među najvišim ljudima u ovoj planinskoj opštini. Dragan sa 202 i Goran sa 201 centimetrom, poznati su kao vrsni bacači kugle, potezači klipa i sličnih disciplina. Ali, istini za volju, najviši i najteži Nevesinjac je Mišo Radan, vlasnik komisiona „Sport“, a kao i braća Zubac, član lokalnog Sokolskog društva „Nevesinjska puška“ – visok je 207 centimetara, a težak oko 170 kilograma. Dodajmo ovom spisku i da je najviši čovjek u berkovićkoj opštini Dragan Drago Škrba (sa 205 centimetara) iz sela Do, nekadašnji zidar koji se u posljednje vrijeme sve intenzivnije bavi pčelarstvom…

I još nešto što čitalac iz ranijih opisa nije mogao uočiti, a savršeno je tačno – svi su ovi divovi dobroćudni ljudi, odgovorni, mirni, jednostavne i meke duše, kakvu rijetko možete sresti u našim košmarnim i ubrzanim vremenima! Neki od njih će vas čak presresti pitanjem: gdje si vidio da je najviši čovjek prgav i da u nekom društvu izazove tuču? Zaista… do sad nigdje. Dok se, recimo, visina ovih Hercegovaca objašnjava kroz formulu: genetički potencijal, plus ishrana, zdrava sredina i normalan život, minus stresogeni faktori, dotle je nauci i dalje zagonetno zbog čega se visina gdjekad i neočekivano mijenja.

Recimo, prema „Nin“-ovom pisanju visina prosječnog Amerikanca stagnira, čak se i snižava, dok je prosječni građanin Evrope, naročito na sjeveru, u Švedskoj i Norveškoj, ali i u ostalim dijelovima, pa i u Srbiji, dobio na visini u posljednjim decenijama, što se dobro vidi iz računice američkog istoričara privrednih kretanja Džona Komlosa. U međuvremenu, Nijemci su dostigli prosječnu visinu od 178 centimetara, Srbi i ostali stanovnici u Republici Srpskoj 180 centimetara, dok su njihovi pandani u Americi u zaostatku za 2,5, odnosno 4,5 centimetara. Holanđani, još prije samo 100 godina evropski patuljci, čiji su dvadesetogodišnji regruti bili visoki u prosjeku 169 centimetara, danas su mutirali u prave gorostase sa prosječnih 180,6 centimetara.

Iako ne postoji standardna visina ljudi u svijetu uzima se, u neku ruku, proizvoljna vrijednost od 172 centimetra. A prosječna visina ljudi u siromašnom Vijetnamu i još siromašnijoj Sjevernoj Koreji iznosi 163 centimetra. Pa premda je ovo oblast rizična za brze zaključke, očito je da je visina tijela danas poželjna osobina (moto modernih ljudi je – što je više to je bolje).

Visoki muškarci su ženama privlačniji, a na tržištu radne snage uspješniji kandidati, dok za onim najvišim prosto vape kolektivni sportovi – prvenstveno košarka i odbojka. Ali, zato među pilotima, astronautima, tenkistima, gimnastičarima, skijašima, roniocima i maratoncima, prednost uživaju oni manje visine. Svijet, dakle, svima još uvijek nudi dovoljno šansi. Tekst i snimci Žarko JANjIĆ DIVAC – HERCEGOVAC Još dok je bio mlad, relativno nepoznat igrač kraljevačke „Sloge“, Vlade Divac, tipični Dinarac, vašem reporteru je ispričao priču o svom porijeklu. – Moji su starinom iz Hercegovine. Očito je da sam imao nekog pretka jakog i visokog kao div, pa otuda i naše prezime – Divac… Drugim riječima, moja visina je naslijeđena! KINESKA ČUDA PRIRODE Kinez Bao Ksihunga sa visinom od 2,36 metara odavno je globalno omiljeni antropološki primjer gigantizma. Njegov zemljak He Pingoing zastao je na visini od samo 73 centimetra – ali mu je tijelo savršeno proporcionalno. S obojicom se očito poigrala priroda i omogućila im tek da budu junaci medijskih rubrika u stilu „vjerovali ili ne, ali istina je sve“.

Glas Srpske / arhiva

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.