Kešanski: Rodila sam te, šta želiš više?

Jedna naša spisateljica se nedavno u kolumni sa sjetom prisjetila rečenica kojima su se djeca vaspitavala i odgajala u Titovo vrijeme. Recimo: Ubiću Boga u tebi, Umukni dok tata spava, Ne možeš da ustaneš od stola dok sve ne pojedeš!, Od blata ćeš me praviti, Džigericu ste nam pojeli!, Tvoje je samo da učiš, koje ti probleme imaš?, Pa šta ako si dobio batine, sve nisi mogao da porasteš, Opet si pocijepala hulahopke?, Dok si pod mojim krovom, pravila se znaju!…

Neke od ovih rečenica sam slušala i sama, zapravo većina nas koji smo odrastali u to vrijeme. Sa ove distance, a prošlo je bogami skoro trideset godina, mogu da kažem da je svaka od njih uticala na mene, ne baš tako bajno kako se danas svi sa sjetom prisjećaju tog nekog vremena u kom deca nisu imala apsolutno „pravo glasa“ (kao što se vidi iz navedenih rečenica).

Nisam postala lopov niti kurva banda, iako ih ima pregršt kojima ovakav „model“ vaspitanja nije osigurao baš mirnu, moralnu, svijetlu i punu samopouzdanja budućnost. Nisam postala promiskuitetna, ne lažem, ne čupam se javno za kose, javljam se starijima na ulici, ustupam mjesto u prevozu, bacam otpatke u kantu… Ali, ako izuzmemo sve ovo, postoji nešto mnogo dublje u svakom od nas, nešto što se formiralo pod uticajem ovakvih autoritativnih ili „odsutnih“ roditelja, njihovog međusobnog odnosa, njihovog odnosa prema nama i postavljaju djece na neko mjesto „sa strane“ u porodici. Sve navedeno moglo je presudno uticati na količinu tuge koju ćemo nositi sa sobom, na našu sposobnost da život vidimo svjetlo ili tamno, na količinu strahova koji će nas glodati, na brzinu i vještinu kojom ćemo im se oduprijeti, na izbor partnera, na odnos sa partnerom, na odnos koji ćemo imati sa životom i sa sobom.

I zato nisam neko ko baš oduševljeno hrabri „model odgoja djece u Brozovo mirno i harmonično vrijeme“ (iako sam nepopravljivo jugonostalgična), jer me podsjeća na onu „Rodila sam te, šta sad hoćeš više?“.

I čudno, sve ovo shvatiš tek kad dobiješ svoje dijete. Tek tada uvidiš da je sve to što si mislio da je „pravo, ko iz najboljih knjiga roditeljstvo“ zapravo imalo propusta koji su posljedice najčešće ostavljali po srcu ili duši, rađajući nerijetko nesigurnost, komplekse, potrebu za pažnjom, zagrljajima i dodirima u nekom starijem dobu, povlačenje u sebe.

Uostalom, ako je taj model o kome spisateljica piše sa hvalom, a u kom dominira rečenica „U groblje ćete nas otjerati“ bio tako efikasan, zašto djeca odgojena u to vrijeme danas svoju djecu uglavnom podižu drukčije?  Povlađuju im, plaše ih se, zatrpavaju ih igračkama, telefonima, markiranom garderobom, udovoljavaju im preko svake normalne mjere, odlazeći u suprotnu krajnost. Nije li to možda posljedica načina na koji su bili odgajani, pa sada sve što im je na neki način nedostajalo pokušavaju svojoj djeci da nadomijeste. Da li ih svjesno čine razmaženima, jer je njima falilo pažnje?

U nastavku svoje kolumne spisateljica ponosno zaključuje i kako u Brozovo vrijeme roditelji nikada djeci nisu govorili “volim te”, jer se to podrazumijevalo. Ironično se osvrnula i na današnje majke opisujući ih kao “depresivne” i sklone da kažu “ljubavi naša, nemoj da se sekiraš, mi tebe obožavamo, izvini”.

Ovo me je zaista izbacilo iz šina. Zapravo cio tekst me je gurnuo sa šina svojim grubim generalizacijama i prilično površnim zaključcima.

Prije svega, ne vidim ništa loše u tome da se djetetu kaže “volim te”. Ja svojoj djevojčici to govorim svaki put kad osjetim potrebu, ponekad i kad samo čupava i bunovna prođe kraj mene. Svakom je potrebno “volim te” s vremena na vrijeme. Baš kao i zagrljaj, baš kao i “vjerujemo u tebe”, baš kao i “pametno, dobro moje”. Baš kao i “izvini”.

Šta je sporno u tome da roditelj djetetu kaže “izvini” ako je pogriješio? Da li to po spisateljicinom mišljenju roditelj ne može da pogriješi, ili je dijete ipak samo dijete, bez prava i potreba, neko ko ne zaslužuje “izvini”? Da li to “izvini” na bilo koji način urušava roditeljski autoritet?

Ako roditelj ne umije da kaže izvini, ni dijete neće umjeti da kaže izvini. Ako roditelj ne govori djetetu volim te, jer se to kao podrazumijeva, onda će i dijete postati neko ko podrazumijeva i ćuti ovu riječ. Ako roditelj ne pokazuje djetetu da je tu za njega, ako ne razgovara sa njim, ako ne osluškuje njegove potrebe, želje, ako ga ne hrabri i ne vjeruje u njega, sve su šanse da dijete postane nesigurno, povučeno u sebe, rovito i odbačeno.

To je tako jednostavno.

A najjednostavnije od svega je zapravo činjenica i velika istina da ko želi da se bavi svojom djecom, baviće se njima, ko želi da ih razumije, naći će način da ih razumije, ko želi da ih uključi u porodične odnose, uključiće ih, ko želi da sa njima ponovo raste i uči, rašće i učiće, ko želi da od njih napravi ljude sigurne u sebe, vrijedne, stabilne, poštene… dobre ljude, uradiće to, koliko god bilo teško, koliko god radno vrijeme trajalo, koliko god uznapredovala tehnologija ili problemi uzimali maha.

Ko ne želi da svoju djecu čuje, ko ne želi da sa njima radi, ko ne želi da ih podstiče i hrabri na njihovom putu, neće to ni uraditi, i tu ni harmonično Brozovo vrijeme ne može mnogo pomoći.

I zato je zaista glupo ubacivati sve roditelje u isti koš i praviti podjelu “roditeljstvo nekad odlično”, “roditeljstvo danas užasno”. Nije uvijek sve tako crno bijelo. Niti su sve majke onda bile bajne, niti su sve majke danas depresivne.

Moje dijete će čuti mnogo više “volim te”, nego što sam ja čula za 37 godina. Nego što su svi ondašnji pioniri skupa čuli.

Čuće i izvini, kada ispadnem gad. A ispašću sigurno nekad gad, i to ni na koji način neće umanjiti moj autoritet. Grliću je. Tražiću način da steknem njeno povjerenje, da bi iskreno pričala sa mnom, da bi u meni našla najvažniji oslonac. Maziću je onoliko koliko mi bude dozvolila. I ljubiti isto toliko. Razgovaraću sa njom i hrabriću je.

Postavljaću granice i zabrane, ali ne zato da bi jela boraniju koju ne voli ili na prstima koračala kad tata spava, zato što je poderala nove hulahopke, donijela četvorku iz škole, ili zato što se “usudila” da kaže svoje mišljenje i to baš kad je komšinica stigla na kafu. Granice su nužne i postavljaju se da dijete ne bi lutalo i postalo zbunjeno, a ne kao demonstracija roditeljskog autoriteta i krilatice “ja sam tebe rodila, a ne ti mene”

Trudiću se da joj objasnim emocije kroz koje prolazim, jer meni je falilo da znam pravi razlog zašto mama ponekad ima oborenu glavu i ćuti.

Maziti svoje dijete, ljubiti ga, razgovarati, smijati se i družiti se sa njim, pohvaliti ga, nagraditi ga, čuti njegove potrebe i ravnopravno ga uključiti u porodicu… sve češće se deklariše kao loš model roditeljstva koji vodi ka razmaženom, bahatom, nezahvalnom djetetu koje će u najmanju ruku tući svoje roditelje. I koje udruženo sa današnjim ludim vremenom postaje bez oklijevanja delikvent.

Ne mogu kao čovjek, ni kao majka da se složim sa ovim i to samo iz jednog prostog razloga: zato što vjerujem da pružena ljubav, podrška, razgovor, zagrljaj, pohvale, osluškivanje djeteta i hrabrenje na njegovom putu ne mogu nikako doneti više štete od grube riječi, podrazumevanja, guranja u ćošak porodice, stalnih prekora, duboke ćutnje, i oduzimanja bilo kakvog prava, slijepo se držeći one “Rodila sam te, šta hoćeš više?”.

Uostalom, pođite od sebe i od toga šta vam više prija i pomaže na putu kojim idete.

 

Izvor: Lola / Jovana Kešanski

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.