Kaluđerska gomila

Na ispucalom svijetlo sivom zidu prikazivale su se sjenke koje bi petrolejka nekada uvećala, a nekada smanjila. Ta grupica sjenki je svojom mimikom odavala ozbiljnost razgovora. Ni avaza ne čuh, sem zadnje riječi, koja je bila potpuno ista kao i prva. A što je najgore, evo ima i dvije godine kako sam čula i zadnju i prvu. I to me je činilo nesrećnom…

Zavoljela sam Jovana još pretprošle jeseni. Zavolio je i on mene. Prvi put u životu sam osjetila da nisam sama, da imam snage za sve, da me pokreće ljubav… Da mogu pomjeriti čitav svijet. Svatih da čovjek može imati sve i kad nema ništa i da može biti srećan samo ako voli.

Ko je volio, taj će znati. Ko nije, ne treba ovo ni da čita.

Ali, često čovjeku na putu ka sreći zasmeta neko drugi. Tako je trebalo biti i u mom slučaju, jer niti sam ja bila predodređena da se udam za Jovana, niti on da oženi mene. Zato svoju ljubav nisam smjela objelodaniti. Nisam je smjela ni opričati, ni opjevati. Bojala sam se da će je ti neki drugi ugušiti, čim saznaju da postoji. Skrivala sam je duboko u sebi čekajući momenat da skupim hrabrost i iznesem sve na vidjelo.

Bog mi je dao razum, a ljubav snagu, da nakon neprospavane noći priđem roditeljima:
„Udaću se za Jovana. Ja volim njega i on voli mene. Ništa mi za miraz ne treba. Dajte mi blagoslov. Biće bolje tako.“

Izrecitovah ovo kao pjesmicu đak tremaroš.
„Kakvog Jovana, na zlo ti svanulo? I kakvo te voljenje spopalo? Tebi treba bolja prilika. Ti ćeš se udati za Blaža Bogdanovog. Da nisi tako viđena, ni on te ne bi stio? Nemaš ti miraza ko Stoja i Bojana. Bogu se zafali što te i on ‘oće. Ne manitaj, no gubi se! Idi ovcama!“

Ovo je prvi put da se majka oglasila prije oca. Možda i zadnji, jer ne vjerujem da će im se više iko ikada obratiti ovako kao ja.

Ni pomjeriti se nisam htjela.

Kakav crni Blažo, pomislih. Ko bi ti sa onakvim stvorom život proveo? Možda ne bih gladovala. Ali šta će mi to što sam sita, a nesrećna. On nijednu ljudsku osobinu nema. Koristi bijedu, pljuje po siromasima. Otkad se to čovjekom zove? Eto, biće čovjek je ko god ima kuću da valja i nešto žita u ambaru, a ko nema ‘ajvan je, izgleda.

„Nije, bona, majko život to o čem’ ti pričaš? To u tebe je nalik nekom ropstvu. Hiljadu smo puta bili gladni, a zadovoljni. Znaš ti dobro da ja govorim pravo, no selo je, tebi i to što će selo reći na prvom mjestu. A, to što ću ja biti nesrećna do kraja života, priveži mačku za rep.“

Okrenuh se ocu. Ćutao je. Mora da me je shvatio dok mi je dozvolio da kažem sve ovo što sam rekla. Disao je teško. Podiže ruku dajući mi znak da prestanem, kako drugi ukućani ne bi čuli moju bruku.

Ućutah. Prođe dan, dva, tri… Niti spavam, niti jedem. Otac isto tako. Majka malo drugačija, jer bijaše ubijeđena da žena ne može imati toliko snage i bezobrazluka da se odupre onom što joj je određeno. Mislila je da ću i ja, k’o i ostale nesretnice u selu, poviti glavu i udati se za čovjeka koga mi je neko drugi odabrao.

Četvrti dan zamolih oca da bar nešto kaže, ali čuh riječi od kojih sam strepila:“Ti si Blažu obećana, a i sa njim ćeš bolje živjeti. Sa Jovanom ćeš krepati od gladi.“

„Ja sam Blaža samo jednom u životu viđela, da bogd’o nisam ni tad. Muka mi je od onog njegovog lisičijeg pogleda. Da ga sretim, prešla bih na drugu stranu koliko mi je mrzak, a ne sa njim život da provedem.“

„Ne jezikaj! Tako ti je, kako ti je! I fertik više!“

Otac je bio odlučan. Vidjeh nema sreće. Ostaše moje molbe neuslišene.

„Molim te, oče, porazgovaraj još s kim. Ima još pametnih ljudi u familiji. Nije Jovan nepošten. Vole ga ljudi. Nikad nikome na žao učinio ništa nije. Čovjek je.“
Pokušah se uhvatiti za slamku, no i to mi izmače.

Sazva otac stričeve i ispriča im svoje muke. Bio je crn u licu. Propao. Još kad mi majka reče da ću ga u grob otjerati, zamalo mi srce ne puče.

Gledala sam u svijetlo sivi zid i zavidjela petrolejci što je moćnija od mene. Slušala bih pažljivije da se imalo šta čuti.Naprotiv, svi su bili odlučni i prkosni.

„Ako ste je obećali Blažu, neka ide za njega. Mi nijesmo navikli na bruku i na crn obraz. I svi jezik za zube. Nijedna se ova riječ pr’o praga ne smije prenijeti. “

Majka me prekori što smo ikako ljude sazivali: „Da je sreće, sad bi Blaža k’o zeta ođe dočekivala. A ona mi tu stričeve saziva, ne bi li joj oni pofermali. E ,neće bogami. Nijesu poluđeli.“

Ostasmo samo Bog i ja, i Jovan pod znakom pitanja. Šta da radim, Gospode Bože? Ako se udam za Blaža naudiću i sebi i tebi. Ako se udam za Jovana naudiću selu. Jovan mi je poručio da se još noćas moram odlučiti. Čekaće me na Kaluđerskoj gomili do prve rose. Ako dođem, dobro jes’… Ako ne dođem…?

Molila sam se čitavu noć, a sve moje molitve su bile oblivene suzama. U muci svojoj sjetih se riječi očevih, koje su bile temelj našeg vaspitanja.

„Nikada neprijatelj ne može doći spolja. Ako ga ima, on je unutra. Nikada se kuća ne može srušiti spolja. Ona se ruši iznutra.“

Eto, ja bijah taj neprijatelj!

Obuze me osjećaj izdaje i straha. Kao da nestajem. Kao da sam neko drugi. Uvjerih se na svojoj koži da je istina sve što su ljudi o strahu govorili. Vele da strah izopači čovjeka, osramoti ga i ponizi, pa on jadan ne zna ni ko je ni šta je, ni kud bi krenuo ni kud ne bi. Pa eto postaneš neko drugi u svojoj koži.

E, ne mislim da će tako biti i sa mnom.

Ispucala hrastovina teških ulaznih vrata zaškiputala je, čini mi se i prije nego što ih dohvatih.

Tamna noć nije propuštala nijedan zračak mjesečeve svjetlosti. A sijao je, čini mi se. Pucketalo je suvo granje ispod mojih nogu. Žurila sam držeći svoj život na dlanu.

Možda je već otišao….. Čekao je dugo na Kaluđerskoj gomili, a ja sam oklijevala. Strah i izdaja su mi pomutili osjećaj za vrijeme. Srce mi je tuklo sve jače i jače, kako sam se približavala gomili. Ako već bude otišao… Evo što će mene đavo odnijeti, no njega mi je žao. Kako će on takav kroz život dalje? Razočaran, neće vjerovati ni u Boga više, a kamoli u ljude, a sve mojom krivicom….

Odjednom me čudna svjetlost dočeka u dno gomile. Bogami se i mjesec izbori sa tminom noći, pa poče redati zračak po zračak svoje svjetlosti, dok ne dođe do vrha… Obasja mjesec čovjeka koga sam voljela i koga volim najviše na svijetu… Bio je lijep ko svetac na ikoni.

Kaluđerska gomila, simbol tajanstvenosti i mraka, postade hrpa prefinjenog kamena preko koga se svjetlost prelamala i varničila u milion različitih boja, osvjetljujući nam put u novi život.

Kako li je otac podnio kad je vidio da sam pobjegla? Kakvim li me kletvama majka klela? Kako su pomolili glave u selo od sramote?

Ne znam! Niko mi o tim jadima nikada pričao nije.

Ja samo znam da sam uprkos majčinim kletvama i Blažovoj „ljubavi“, bila ipak srećna, ako srećom nazivate ono što nazivam i ja.

Lilja Skočajić – Leutar:Net

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Anti-SPAM Test *

Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.