Drenov prut

Nikada se prije, na toj kozjoj stazi, nije ukazalo tako sitno i nejako stvorenje, a samo. Bio je to zanimljiv prizor, bogami baš neprirodan.

Dok je njome prolazio, gurao je okolno šiblje, dalje od sebe. Već mu je iscrtalo šare po rukama, skoro do lakata, jer su mu rukavi od plavog istančalog džempera bili isuviše kratki.

Džemper je bio bratov, a prije brata ga je nosio rođak Jovan, a prije Jovana isto neko. Pa ne može se rukav pružati, kako kome odgovara.

Možda će ga sresti vuk, možda lisica, možda vepar. No, o tome nije htio razmišljati. Ko ne rizikuje, taj ne dobija. A, postoji nekad nešto, što nadvlada strah. Nekada se ni dijete od dvanes’ godina ne boji ničega, u gustoj šumi. Zimi, dva tri sata hoda, daleko od roditelja.

E, u ovom slučaju glad je bila ta, koja je nadvladala strah.

Hitao je sve brže i brže. Čulo se samo kucanje srca i kucanje želuca. Ubrzalo i jedno i drugo. Kada dođe do tetka Ilinke sve će biti u redu. Smiriće se oni.

Ma, nema čega da se bojim. Greška je možda samo što sam krenuo bez pitanja. Ali, ništa strašno. Mogu samo dobiti batine. A, ni onaj stari prut od drenovog ne udara više kao nekad. Stresne se u momentu, kad se sjeti pruta, ali već bijaše ugledao dim, koji je kuljao iz tetkine kuće. Nestade drenov prut, kao da nikad ni postojao nije.

Ne znam zašto. Da li zbog pogače, koja je za mene bila simbol najveličanstvenijeg, ili zbog nečeg drugog, ali ja sam tetka Ilinku volio više od sve ostale rodbine. Začudi se kad me viđe.

„Okle’ ti, kukala ti majka? Jeste li zdravo? Beli si crko od studeni. Eto si modar ko čivit.

„I gladan“, pomislih.

Obli me toplina iz zahuktalog fijakera, koja je nanosila miris pogače. Još modre, moje su je ruke lomile na komade, koji su pokušavali smiriti i srce i želudac. Rekoh ja, smiriće se oni.

„Jedi, jedi. Sve što ostane, nosi kući da se i ostali malo počaste.“

Na to prestadoh. Ako pojedem manje, ponijeću više. I oni su željni pogače. A, kad izbijem sa pogačom na zidak, nikome na pamet neće pasti drenov prut.

Pohitah kući dok se nije digla uzbuna. Pogaču pod mišicu. Bio sam srećan. Nisam baš potpuno utolio glad, ali dobro. Kući nosim skoro čitavu pogaču. Bio sam ponosan sam na sebe. Evo, nosim i ja hljeb kući. Osjećao sam se ponosno kao otac, koji bi dolazio kući, nakon dvanaest sati kopanja u Fatničkom polju, donoseći nam hranu, koju bi kupio u prodavnici na Planoj novcem od nadnice.

Dobro, nisam ja bio baš tako umoran kao on. I ova moja pogača se nije baš sa tolikom mukom zaradila, ali tu je to.

Nikada mi ta kozja staza ne bijaše ljepša. Bogami, k’o  da sam crvenim tepihom hodao. Mogli su vala, pored mene proći i vuk i lisica i vepar. Ne bih ih primijetio.

Izbih na zidak. Otkotrlja se kamen. Dvanaestero oči se diže put mene. Majka zagalami . Mlađi  brat i sestra se povukoše. Otac ustade, a stariji brat ,od čijeg su  džempera plavi končići okitili šiblje kozje staze, podignutih obrva i sa rukama na leđima krenu put mene. On često mijenja oca, kada se koristi drenov prut.

Ja stojim. Nepomičan. Iz mene bi izbila bujica riječi, ali ne mogahu sve odjednom na usta izaći. Ovaj put me ubi nešto jače od drenovog pruta. Ni zamisliti nisam mogao da postoji nešto, što boli jače, što ostavlja dublji trag, od čega koža, ne da puca, nego se kida na komade… od čega se i srce kida, ono jadno, što se još ni smirilo nije, a mislilo je da hoće.

„Oče, ukrao je u nekoga pogaču. “ zavika brat.

Zakuka majka, a otac promijeni boju lica. Sve one riječi, koje bijahu pošle van, vratiše se. Ubi i njih ova kleveta. Skamenih se.

„Bolje bi mu bilo da je mrtav, kukala mi majka. A, šta mu pričah dvanes’ godina, dvanes’ ga gromova pogodilo. Niko nama nikad lopov nije bio. Kuku nama od sramote. Obruka nas za sva vremena . Obruka vala i žive i mrtve.“ kukala je majka.

Oteše mi pogaču.

„E, daj sad pričaj .U koga si je ukrao?“ upita otac.

„Nisam Svetoga mi Petra, tetka mi je dala.“

„Kakva tetka? Tri su sata hoda do nje. Još slaži da si i njoj dolazio. Vala, da je bliže, sad bi joj otišo i kazo kako si joj ime lažima ukaljao. Čuvaj se mali.

Drenov ti je prut mala maca. Mogo bi ti za ovo pred zakonom odgovarati.

Još se svecem kuneš. Bojiš li se Boga? Znaš li o čem pričaš, nesrećo?“

„Pričam istinu“-jedva izgovorih. Ne ču me niko.

Nisam ni slutiti mogao, koji će me jadi zadesiti danas. Bogami ovo boli, baš boli. Glad je ništa. I srce me boli. Dosad je samo kucalo.

„Nisam ukrao, života mi moga“, povikah ovaj put malo jače.

„Tvoga života? Bogami, ako nastaviš sa zanatom, sa tim tvojim životom, u koga se kuneš, se možeš slobodno pozdraviti, jer ja lopova pod krovom neću. Jeste vala manit je neko da ti da pogaču u ova vremena. Ljudi ni soli nemaju. Rijetko je ko i za Krsnu slavu ima na stolu.“

Imao ili nemamo, ona je sad stajala na našem stolu. Svi su u nju gledali.

Niko joj se nije smio približiti. Nalet je bilo. Vala da sam znao, koje će me zlo od nje snaći danas, ne bih je ni pogledao, a kamoli od nje založio.

Prenoći u našoj kući eto, ukradena pogača. Dobih ja batine. Ni kriv ni dužan.

No, osjetio ih nisam. Druga je mene bol skrhala, od koje sam jecao čitavu noć.

Osvanu jutro. Jedva osvanu. Sad me bi strah da se gospoda arbitri ne stanu žaliti, kako im moji jecaji nisu dali spavati. No, ne rekoše o tom išta.

„Oče, šta ćemo sa ovom pogačom?“ upita brat.

„A, ne znam bogami. Zlo smo napravili. Vratiće  nam se. Što se drugog tiče, isto nam je više. Ili je bacili, ili je pojeli, kad ova sotona ni uz drenov prut neće da  kaže u koga je ukrao. Neka je đeca pojedu, dok se nije osušila.“

Skočiše za sto, svi osim mene. Jede se pogača, ja u ćošku. Zlatna li je glad.

Napade me nešto čemu ime ne znam. Kako se sad izboriti sa ovom mukom?

Tetka Ilinka dolazi tek za Đurdjevdan. Do Đurdjevdana je još osamdeset i dva dana. Osamdeset i dva dana će me zvati lopovom. A, bogami gotovo je to. Još ako otac učitelju ispriča, a ispričaće. Često bi rekao: „Svaku đetetovu manu, učitelj treba da zna, pa nek ‘se sa njom bori, kako zna i umije.“

Od pogače ne osta ni mrtva na stolu. K’o da je Bog ni davao nije, a meni život opečati.

Krupna suza, hiljadudvjesta i neka po redu, otkako sam izbio na zidak, skotrlja se niz moje obraze, povlačeći za sobom odmah i sljedeću….

Leutar.net / Ljilja Skočajić

Facebook komentari

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.