Dr Petar Rundo – sreski ljekar iz Trebinja, obješen u ustaškoj policiji

Moj otac dr Petar Rundo bio je sreski ljekar u Trebinju. Njegovo prisustvo ekshumaciji Srba iz Pridvoračke jame u svojstvu sanitetske inspekcije – zahtjevali su italijanski ljekari koji su ga poznavali, a to je bila i zakonska norma u Italiji. To je bilo oktobra 1941. godine. Tada ustaše više nisu mogle da prave zločine, Italijani su čvrsto držali vlast u Trebinju. Naravno, ustaše su bile na svakom ćošku, njihov vođa bio je apotekar Đorđo Strinčić i ja ga se sjećam – hodao je gradom u ustaškoj uniformi i bio upadljivo hrom – gegao se i dizao ruku uz svaki pozdrav! Moj je otac uhapšen tek aprila 1942. i iste noći u policijskom zatvoru silom obješen! Rekli su nam da se sam ubio – počinje priču o svom ocu dr Mihailo Rundo, koji već 51 godinu živi u Njemačkoj, u Frankfurtu. Radio je na Univerzitetskoj klinici tog grada, a već 18 godina je u penziji. ”Mojoj Hercegovini” se dr Mihailo sam javio, odmah poslije teksta o ”ledinici” u Podgljivlju, nudeći nam podatke o svom ocu dr Petru Rundu, kog je vidio na fotografiji sa Škorom i Gurovićem.

Obješen pa sahranjen noću, uz zabranu pratnje

Pomogao je tako ovom internet magazinu da otkrije priču o neobičnom životu i tragičnom kraju uglednog sreskog ljekara dr Petra Runda i naređenju da se on sahrani noću, a sa zabranom pratnje!

Saznao je poslije da je njegova majka Ljubica rekla tada italijanskim ljekarima da ona misli da su ga ubili. I da je mlađi ljekar odgovorio da je on patolog i sudski ljekar u Italiji i da će tražiti da pregleda i obdukuje dr Runda.

”Majka se složila, a za divno čudo složila se i policija. On je izvršio obdukciju, ali nije konstatovao nasilnu smrt u smislu drugog lica, jer drugih povreda nije imao. Ja mislim da su ga oni vezali, podigli na omču i objesili. Moj brat Risto bio je u Bolonji 1959. ili 1960. i u telefonskom imeniku pronašao je dr Kokerija i oni su se sastali. On mu je tada ispričao o tom razgovoru s majkom, a i sam dr Kokeri je bio mišljenja da je otac obješen.”

Dr Mihailo Rundo se sjeća i da je dva dana poslije ubistva (misli 28. aprila 1942.), noću po njih došao taksista i odvezao ih do mrtvačnice gdje su se oprostili od oca. I da su sa njima bile Marija Brusman i Zora Dučić, mada Zora nije bila i na groblju. A da je na sahranu došlo samo troje: dvije žene i trebinjski fotograf Bokonjić po nalogu policije, da snimi sahranu. A kad je njegov otac sahranjivan, da je već svitalo…

Leutar.net Dr Petar Rundo – sreski ljekar iz Trebinja, obješen u ustaškoj policiji

”Inače, Bokonjić je bio Srbin i imao je fotografsku radnju na pijaci. On je sreo našu majku na ulici i dao joj je nekoliko sličica sa sahrane, veoma smo mu zahvalni bili! On je poslije rata strijeljan, a ne znam zbog čega… A na tu noćnu sahranu sa zabranom došle su samo dvije žene. Jedna ostarjela Marinka, porijeklom Čehinja, koja nije čula za zabranu, a već je bila nagluva. Osim nje samo Marija Brusman – ona se jedina usudila i pored zabrane! Otac joj je bio zvanični prevodilac za njemački jezik i poslije rata je strijeljan. Ta Marija je pomagala kod opreme i sahrane, a njena mlađa sestra Radmila nije mogla doći jer je uzela da čuva moju dva mjeseca staru sestru Angelinu. Nikada im to nismo zaboravili! Kao ni onoj dvojici italijanskih ljekara koji su nam ponudili pomoć i našu majku, sa četvoro djece, prevezli noću vojnim kamionom u Herceg Novi, a mi onda u naš Risan. Tamo je otac prije rata kupio staru kapetansku kuću, koja nam je služila za ljetovanje…”, živo je sačuvao u sjećanju 83-godišnji dr Mihailo Rundo.

Njegov stariji brat Risto je, dodaje, istražio kako je išlo to s njihovim prebacivanjem iz NDH-a u Boku kotorsku. Naime, Boka je bila pripojena Italiji, a pošto je njihova majka Ljubica rođena u Herceg Novom, dakle ”u Italiji” – ti ljekari su obavijestili italijanski konzulat u Dubrovniku da je ona Italijanka, rođena u Italiji, da odlično govori italijanski jezik; te tražili saglasnost da je prebace u Italiju. I italijanski konzulat im je dao saglasnost. Ali su ih ipak, ističe on, prebacili iz Trebinja noću i tajno, u zatvorenom vojnom kamionu! Dr Mihailo ne zna šta je pisalo u odobrenju konzulata, ali se sjeća da su u Risnu dobili italijanska imena. On je bio Mikele, Jovan – Đovani, a Risto – Kristoforo…

Zašto je uhapšen sreski ljekar?

Dr Mihailo ističe da je njegov otac pomagao svakome, pa i partizanima. I da je tog dana otišao taksijem ”u Pridvorice ili Poljice” – pošto je jedan ranjenik liječen u kući. A u povratku se taksi zaustavio pred policijom, ne zna ni on zbog čega. Vjeruje da su ga čekali kod pijace i ”skrajnuli do policije, odmah lijevo”…

”Taksista je bio musliman i mislim da se zvao Ibro, ali odan ocu – on je često vozio našeg oca i otac mu je apsolutno vjerovao. Ni mi nismo nikada posumnjali u njega. Sjećam se i da je došao poslije rata u Risan da nas posjeti, možda 1947. godine. Sem njega, sa ocem je išao u posjetu i njegov bolničar Vlado Vorkapić, ali on se nije vratio u Trebinje – otišao je ‘u šumu’ (poslije rata bio je nosilac Trinaestojulske spomenice). Moram reći da mu naša majka nije vjerovala, smatrala je da je on bio potkazivač jer se njegovoj supruzi nije ništa desilo i niko je nije dirao – živjela je slobodno u Trebinju! Naša majka je to Vorkapiću poslije rata i rekla, ali mislim da se ipak varala…

Kad je moj otac uhapšen, neko je došao u naš stan u Bregovima i rekao majci i mi smo svi otišli do zatvora. Predratni žandar Hakija Šaran derao se na nas! Zabranjeno nam je bilo da govorimo sa ocem. Moji roditelji su se nijemo gledali, a majka nas je držala za ruke. Moj otac je tada ipak izustio na francuskom: “Ils savent tous!” (‘Oni znaju sve!’) Hakija se trgao: ‘Šta, šta?’ – nije ništa shvatio. Moji roditelji su odlično govorili francuski. To su našem ocu bile poslednje riječi upućene porodici… Ali nam je jedan od policajaca rekao da donesemo od kuće madrac i pokrivač i da će otac samo tu noć kod njih ostati, a sutra će doći kući. Mi djeca smo u to povjerovali, dvoje je odmah otišlo po madrac i donijeli ga, čak smo kod kuće o tome govorili. Majka je zrelo mislila i znala je šta se sprema! Ona je kasnije više puta ponovila one očeve riječi na francuskom – ‘Oni sve znaju’! Kako je te noći bilo sa našim ocem – mogu samo da pretpostavim…”, čuva sjećanje na taj strašni dan dr Mihailo Rundo.

Leutar.net Dr Petar Rundo – sreski ljekar iz Trebinja, obješen u ustaškoj policiji

Čak u Frankfurtu je sin dr Runda sreo svjedoka koji je tog jutra vidio njegovog oca kako visi na rešetkama prozora koji gleda na avliju, te saznao da je dugo visio tako obješen! Taj svjedok bio je Vojo Sekulović, Trebinjac koji je živio i radio u Frankfurtu. Ispričao mu je da se on, kao i druga djeca, peo na zid iza zatvora. Da je vidio dr Runda kako visi, otrčao kući i rekao majci šta je vidio! Ali da mu je ona udarila šamar i rekla da ne priča gluposti…

Tragom ustaških arhiva…

Policija je porodici Rundo javila za smrt. Dr Mihailo napominje da su se pristojno ponašali i rekli im da se dr Rundo objesio, bio je sam u ćeliji – ali da oni u to nikad nisu povjerovali.

”Poslije rata, možda 1960. godine, jedan prijatelj najstarijeg brata Jovana tražio je nešto po dubrovačkoj arhivi i slučajno pronašao izvještaj policije iz Trebinja Zagrebu, gdje opisuju da je ‘poznati komunista’ itd. uhapšen u Trebinju, ali da je iste noći ‘u uzama’ sam sebi presudio i objesio se! Naravno, on je legalno uzeo kopiju tog dokumenta i donio mom bratu. Ali mi smo vidjeli da dalje piše da je uz to ‘opće izvješće’, koje ide normalnom poštom, poslato i ‘specijalno izvješće po kuriru u Zagreb’! Baš piše da je posebno izvješće sa prilozima i zapisnicima poslato pod brojem T 1401 i Br.T 13931/42 ‘ove Velike župe’! Moj brat Risto je o tom dokumentu Dubrovačkog arhiva naširoko pisao u pismu Artukovićevom sinu Radoslavu u SAD. To pismo je objavljeno: i u SAD, i u Londonu – u ‘Našoj reči’ koju je uređivao Desimir Tošić, a preuzeo ga je i istoričar Milan Bulajić i u cjelosti objavio u jednoj od svojih knjiga – zbirki dokumenata o ustaškim zločinima.

Ja sam odmah, još tada, kopiju tog ‘općeg izvješća’ poslao u Zagreb, u Arhivu Hrvatske. Tamo je radila jedna naša rođaka, Srpkinja, koja se prezivala Knopfmaher po mužu. I svi su je držali za Hrvaticu, ali ona je rođena u Sarajevu, kao Rundo. Ona mi je pisala da je postojala zbirka tih posebnih izvješća u kojima je istina napisana, ali da su je ustaše spalile maja 1945, prije napuštanja Zagreba. Dakle, to više ne postoji…”, sažima njihovu potragu po ustaškim arhivima dr Mihailo.

Takođe je saznao da su ustaše Hakija Šaran i Đorđo Strinčić, koji su znali istinu o smrti njegovog oca, poslije rata obješeni u Trebinju. Ali istina o smrti sreskog ljekara u ustaškom zatvoru – nikada nije utvrđena…

Studirao u Moskvi i Pragu

Ne postoje dokumenti o likvidaciji dr Petra Runda, ali njegovi nasljednici čuvaju sjećanje na njegovu izuzetnu ličnost i neobičan životni put iz rodnog Mostara preko pola Evrope – do tragičnog kraja u Trebinju.

Rođen je u Mostaru 5. avgusta 1895. Njegov otac Risto preselio se s porodicom 1900. u Cetinje, gdje je Petar maturirao 1914. Porodica Rundo je dobila knjigu od istoričara Radoja Pajovića o cetinjskoj gimnaziji do 1920. godine, gdje piše da je njegov otac od 1906. do 1914. bio potpuni odlikaš, što je onda bila velika rijetkost. Čak i da je on bio najbolji đak te gimnazije, u kojoj je naučio njemački, ruski, francuski i latinski. Iz porodičnih priča, dr Mihailo zna da ga je crnogorski kralj Nikola zamolio da bude učitelj u Peći godinu dana jer je ona 1913. pripala Crnoj Gori, a tamo nisu imali učitelja. Te da je njegovom ocu, pošto je ”poslušao molbu gospodara“, kralj 1915. dodijelio rusku stipendiju – pa je otišao na studije medicine u Moskvu.

U Moskvi je Petar Rundo živio do 1917. i Oktobarske revolucije. Onda je, kao medicinar, služio u transportnom vozu za vojsku na relaciji Moskva – Petrograd i nazad. Potom se mladi Petar Rundo uputio preko Urala na istok Rusije, u Tomsk. Tamo još nije bila stigla revolucija i namjeravao je da završi studije u tom gradu. Ali kad je revolucija stigla i u Tomsk, on i ostali Srbi uputili su se u Vladivostok. Sve u svemu, prešli su pola Rusije i 1919. godine došli do njene krajnje tačke – Vladivostoka. Tu ih je pokupio jedan američki brod pa ih, poslije dvomjesečne vožnje morem – dovezao u Dubrovnik. Tamo su ga čekali roditelji i sestra Marica…

Leutar.net Dr Petar Rundo – sreski ljekar iz Trebinja, obješen u ustaškoj policiji

”Za vrijeme te opšte bježanije do Vladivostoka, otac je sve vrijeme bio u uniformi studenta moskovskog univerziteta. Govorio je da ih je ta uniforma spasavala od razjarenih boljševika koji su ubijali sve pred sobom, ali nisu studente! Inače, u svakoj krčmi svirao je na svojoj violini i tako zarađivao hranu i spavanje. I za vrijeme tog dvomjesečnog putovanja brodom – svirao je violinu i tako okupljao ljude oko sebe. Unosio radost u tim nesretnim vremenima. Trag o tome sam slučajno pronašao 1949. godine od jedne gospođe Ruže koja je ljetovala u Risnu, a koja je takođe bila na tom brodu.”

Odmah po povratku u Kraljevinu Jugoslaviju, Petar Rundo otišao je u Beograd zbog produženja studija. Međutim, u Beogradu još nije postojao Medicinski fakultet pa je Ministarstvo prosvete tražilo ”utočište” za nesvršene studente. Konačno su ga 1920. godine spremili u Prag. Tamo je on naučio češki jezik i završio studije medicine 1922. godine.

”U rukama imam jedino materijalno svjedočanstvo o radu i postojanju mog oca u vrijeme studija u Moskvi i u Pragu – čitke i divnim rukopisom ispisane bilješke na 320 rukom numerisanih strana. Vodio je stručne bilješke na ruskom jeziku sve do 1917. i Oktobarske revolucije. Kada je nastavio studije u Pragu, na Karlovom univerzitetu, u bilježnicu je prvo upisivao na njemačkom jeziku, a poslije i na češkom. Na predavanjima je, mislim, bilježio, a kod kuće prapisivao ‘na čisto’. Neki dijelovi su toliko stručni da ih je možda i prepisivao iz knjiga…”, opisuje medicinsku bilježnicu svog oca dr Mihailo Rundo.

Leutar.net Dr Petar Rundo – sreski ljekar iz Trebinja, obješen u ustaškoj policiji

Po diplomiranju je dr Petar Rundo stažirao u Sarajevu godinu dana, potom je radio u Foči, pa u Trebinju od 1926. do 1934. godine. U Trebinju je i zasnovao porodicu. Onda je premješten u Bileću, potom 1938. u Bosanski Brod, gdje je porodica Rundo živjela do jeseni 1941. godine.

„Doživjeli smo da vidimo srpske leševe da plove Savom, Jasenovac je već ‘proradio’ jer je već postojala NDH. Moja majka je imala u Zagrebu školskog druga iz Dubrovnika, baš u ministarstvu zdravlja, mislim. Obratila mu se i on joj je ispunio želju i službeno premjestio našeg oca u Trebinje. On se tamo brzo uklopio jer je svakoga poznavao i ostavio je lijep glas o sebi…”, sjeća se dr Mihailo.

Životne odluke u Trebinju

Mnogo je gradova dr Petar Rundo prošao, ali je u malom gradu na Trebišnjici donio ključne lične odluke. Pošto je u Trebinju živio od 1926. godine, tu se vjerovatno i oženio 1928. sa Zorom Trifković, rodom iz Bugojna. Ona se i porodila u Trebinju 1929. godine, ali je poslije poroda ”izbacila veliku krv, otac je prebacio u Sarajevo, ali je umrla i sahranjena je tamo”, saznao je dr Mihailo. U Trebinju je dr Petar Rundo proveo tri godine kao udovac sa novorođenim sinom Jovanom. U istom gradu je 1932. upoznao i Dubrovčanku Ljubicu Dežulović, sa kojom se vjenčao iste godine. A upoznala ih je baš Marija Brusman, koju je dr Rundo izliječio od tuberkuloze.

Leutar.net Dr Petar Rundo – sreski ljekar iz Trebinja, obješen u ustaškoj policiji

”Ona mi je pričala da je kao mlada oboljela od tuberkuloze, da je moj otac liječio besplatno nekoliko godina i – da je izliječio! Njih dvije su se poznavale iz Dubrovnika, a tada je u hotelu ‘Radić’ (današnji ‘Platani’), gostovala grupa mladih Dubrovčana. Moj otac je bio prisutan i rekao je doslovno Mariji: ‘Molim te upoznaj me sa ovom Dubrovčankom, jako mi se sviđa!’ Marija ih je upoznala i njih dvoje se više nikada nisu rastavili. Vjenčali su se brzo u manastiru Savini kod Novog, a već u martu 1933. rodio se u Dubrovniku brat Risto – majka je željela da se porodi tamo jer su postojali ginekolozi. ”

Međutim, već 1934. godine, prije rođenja sina Mihaila, dr Rundo je morao da napusti Trebinje. Majka im je pričala da je on stradao od gradonačelnika Trebinja, misli da se zvao Tupanjanin. A razlog je bio neki politički zbor u Trebinju zbog kog je gradonačelnik došao kod dr Runda i pozvao ga da zajedno, ”pod rukom” – odu na zbor. Dr Rundo je to odbio, a ovaj mu se osvetio tako što ga je premjestio u Bileću! Dr Mihailo ne zna zašto je njegov otac kasnije premješten u Bosanski Brod, samo da je u jesen 1941. želio da se vrati u Trebinje…

”Otac je mislio da je u Trebinju siguran, sve poznaje. Ali prevario se. Kad je stigao, već su jame bile napunjene Srbima! U februaru 1942. majka je bila pred porođajem sa sestom Angelinom. Željela je opet da se porodi u Dubrovniku i otac je poveo. Međutim, u Humu su te noći (6/7. februara), partizani napali voz i sve izbacili napolje. Oca i majku su mještani prepoznali i uveli u jednu kuću. Sutradan su se vratili u Trebinje, a majku je, kao i u Bileći, opet otac morao da porodi…”

Poslije dva mjeseca, čekala ga je misteriozna smrt u trebinjskoj policiji. Ljubica Rundo ostala je udovica u svojoj 36. godini, sa četvoro djece i majkom Jovankom

Nasljednici u Frankfurtu, Londonu i Floridi

”Teško nam je bilo, jedva smo se prehranjivali, išao sam bos u kotorsku gimnaziju, a i ostala djeca, ali nismo bili nesrećni! Sve četvoro smo završili fakultete, ali ne pitajte kako… Istina, Savez boraca iz Trebinja mi je davao jednu godinu stipendiju od 3.000 dinara, više nisu imali”, prisjeća se dr Mihailo.

Uprkos nemaštini, sve četvoro su se borili i završili fakultete: Jovan je završio DIF, Risto pravo, Angelina engleski jezik, a Mihailo medicinu. I rasuli su se po svijetu. Jovan je s porodicom živio u Mostaru, Risto u Beogradu, potom u SAD gdje je otišao zbog ugradnje vještačkih kukova; Angelina se udala u SAD, na Floridu; a Mihailo je živio s porodicom u Frankfurtu.

U Risnu im je 1955. umrla baka Jovanka Dežulović, pa je tu i sahranjena. Onda je Ljubica Rundo prenijela iz Dubrovnika zemne ostatke svog oca i bake. U istu grobnicu je sahranjena i sama Ljubica, koja je umrla 1969. godine. Nasljednici su preuredili grobnicu 2001. i prenijeli iz Trebinja zemne ostatke svog oca dr Petra Runda, kao i njegovih roditelja. Potom su u nju sahranjeni Milosava i Jovan Rundo, koji su početkom građanskog rata 1992. izbjegli u Risan iz Mostara. Risto je 2016. umro na Floridi, a sestra i brat namjeravaju da urnu s njegovim pepelom prenesu u risansku grobnicu.

Jovanova djeca Petar i Aleksandra žive u Londonu. Petar nije oženjen, a Aleksandra se udala za jednog Poljaka i ima sina Filipa. Angelina je rastavljena i živi na Floridi sa sinom. Njen sin Mihailo Njegoš Stojković nije oženjen. Dr Mihailo Rundo zaradio je penziju u Frankfurtu, gdje on i supruga Zora žive sa ćerkom Ljubicom i unukom Natalijom.

”Povodom te grobnice u Risnu, mene je stalno vodila neka zvijezda. Htio sam da imamo zajednički grob i to nam je uspjelo. Poslije svega, znam sigurno da moja sestra Angelina i ja želimo da nam pepeo počiva među svojima. Biće mi lakša zemlja…”, zaokružuje priču o svom ocu dr Petru Rundu njegov sin dr Mihailo.


Sudbina porodice Brusman

”Porodica Brusman bila je češkog porijekla. Stari Brusman došao je za financa još za vrijeme Austro-Ugarske, prvo u Dubrovnik, pa u Trebinje, možda, poslije Prvog svjetskog rata. Bio je carinik i oženio se Srpkinjom. Ne znam kako se zvao otac Marije i Radmile Brusman, ali se sjećam starog gospodina sa pecaljkom u ruci. Marija mi je pričala da su, po majci, bile u rodu sa Aleksom Šantićem. Ona je bila šnajderka, a njena sestra Radmila službenica. U ratu im je otac bio zvanični prevodilac na njemački jezik, a poslije rata je strijeljan.

Marija i njeni su ranije živjeli u Dubrovniku, pa je otuda poznavala moju majku. Ona ih je, na molbu mog oca i upoznala, tako da je ostala naša veza sa Marijom do njene smrti, a i sa Radmilom, koja je umrla malo poslije. Njih dvije su nam bile veoma drage i dragocjene jer su nam u onom strašnom vremenu pomogle kod sahrane našeg oca, još je Marija prisustvovala sahrani uprkos zabrani. Nikada im to nismo zaboravili i ja sam ih redovno posjećivao deset godina pred njihovu smrt, bolesne i slijepe, te pomagao materijalno.

Prije nekih osam godina bio sam u Trebinju na sahrani Marije Brusman. Došlo je bilo ‘čitavo Trebinje’ pa i tadašnji gradonačelnik dr Ćuk, koji me je zamolio da se, ispred svih, oprostim od Marije Brusman. Oprostio sam se od Marije govoreći Trebinjcima istinu koju oni nisu znali, te evocirao na vrijeme ubistva mog oca i Marijino držanje! Radmila je umrla nešto poslije. Njih je u Trebinju svako znao, stanovale su u Bregovima, preko puta naše crkve, ali niko nije znao o njihovom hrabrom i ljudskom držanju povodom nesreće koja je zadesila našu porodicu”, ne propušta da istakne dr Mihailo Rundo.


Đorđo Strinčić – apotekar ustaša

”Moja je majka dolazila u Trebinje na suđenje Strinčiću. Pričala je da je plakao i bio snishodljiv. A kao apotekar bio je poluobrazovan, a i opasan. Onda su se lijekovi ručno pravili – apotekar ih je miješao. Otac se plašio da on Srbima ne napravi opasan lijek i da ih otruje, ili barem naškodi, pa je u stanu držao priručnu apoteku i dijelio Srbima. Možete misliti kad takav posao dođe zlikovcu u ruke! Negdje 1982. moj brat Jovan me upoznao na plaži u Neumu sa sinom i ćerkom Đorđa Strinčića. Ja sam se rukovao sa njegovom djecom, ali mislim da nismo ni riječ progovorili…”, sjeća se dr Mihailo.


Moja Hercegovina

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.