Provincijalizam u doba globalizma

Ne tako davno u istoriji svijeta, negdje u Evropi…

Bila jednom jedna kraljica, lijepa, bogata i razmažena. Kraljica je živjela daleko, na svom čudesnom imanju van grada, sačinjenom od cvijeća i zlata, i nije nikada izlazila izvan zidina svog raskošnog dvorca i vrtova. Bila je srećna i razmažena sve dok joj jednog dana… hop … o čuda, nije odsječena glava. Možda samo zbog jedne jedine rečenice koju je nesrecćna kraljica sasvim naivno i nevino, u svom nepoznavanju stanja u spoljnjem svijetu, izgovorila: „Ako nemaju hljeba neka jedu kolača”… Da, da… Opasno je živjeti izolovano u visokim kulama sa kojih donji svijet djeluje kao igračka.

Zaboravljajući poučnu priču ove nesrećne kraljice, današnji kraljevi svijeta opasno se približavaju crti kad će neko od njih izgovoriti sličnu glupost poput ove kraljice i bum… Ode glava, a i svijet.

Današnji svijet neodoljivo me podsjeća na to doba prije čuvene Revolucije koja je cijelu jednu klasu skinula sa svjetske pozornice. Opasna odovojenost super bogatih, super privilegovanih i super moćnih elita vuče današnji svijet iz globalizma u parohijski provincijalizam.

Bogati i moćni sve više liče na one dekadentno senilne aristokrate koji su igrali kriket na svojim vlastelinskim imanjima dok su napolju rasli buka i bijes pobunjenih masa. O kojima oni nisu mislili i nisu znali ništa.

Nisu znali ništa jer ih nisu viđali, kao što ih ni danas ne vide zatvoreni u svojim golf rezortima, retritima, ostrvima, jahtama, zlatnim palatama, privatnim džetovima, davosima, think tank-ovima. Zaokupljeni sami sobom, igraju svoje igre na palubi velikog broda koji se približava ledenim vodama, misleći da su zastićeni svojim privilegijama i ne hajući za one koji se guše u potpalublju.

Današnje moćne sile preganjaju se oko toga ko se kome umješao u izbore, svađaju se i optužuju jedni druge za prljave dvorske spletke i puni nepovjerenja jedni prema drugima, sve više stežu granice svojih posjeda, to jest država. Sitne spahije na periferiji svijeta, mali i nemoćni rastaču se u bijedi i očaju dok čekaju odluke svjetskih moćnika. Nalik na njih, takođe su zabavljeni grabežom i otimačinom na svojim malenim sve sitnijim, sve beznačajnijim i sve siromašnijim spahilucima. Prijete svojim komšijama, psujući se i prijeteći susednim sićušnim spahijicama, nepostojećim vojskama, tek da im prođe vrijeme i da izigravaju kakvu-takvu moć pred odronjavljenim svojim podanicima, dok se Veliki ne sjete da im kažu šta im je stvarno činiti.

Narodi, obezglavljeni bez stvarnih lidera, sve više grcaju pod nametima, zastrašeni neizvjesnošću, nemaštinom, bolestima, terorom i prijetnjama. Slušaju pompezne govore sa visokih balkona i još udaljenijih kapitola, i ne razumiju ništa, sluđeni lažima i praznim frazama.

Poneki lutaju svijetom, u ritama, hodaju bez cilja, spavaju u kampovima i čergama bez igdje ičega, bez nade, bez krova i bez imena. Oni koji još imaju neko stanište, to jest kakvu takvu državu, utapaju svoj strah i beznađe u neprestanom vašaru medija, koje im moćnici priređuju svakoga dana, ne bi li ih još više sludjeli vrtlogom šarenih slika i obesmišljenih poruka, da ne bi primjetili da su i oni davno ostavljeni i prepušteni sebi samima, zarobljeni u spahilucima svojih feudalnih gospodara.

I tako sve brže i sve ma’nitije, svijet se sunovraćuje u srednjovjekovlje, u tjeskobu provincijalizma i mrak neprosvijećenosti u kome mase sve više vjeruju prorocima i guruima, preziru nauku, znanje i umjeće, i rado bi spalile na lomačama sve one koji tvrde da je Zemlja okrugla i da se okreće i da su ljudi postali od majmuna. U smutnim vremenima beznađa, nada se pronalazi izvan razuma, u hramovima i nebeskim carstvima, među iscjeliteljima i vračarama koji nude eliksire mladosti, magijske mantre i krila od šišmiša umjesto lijekova i razuma.

To je stanje u kome smo danas. U kome vladari svijeta bacaju svijet tamo ‘vamo, kao krpenu lutku bez odgovornosti i kajanja, uvjereni da su zaštićeni svojim pozicijama. Niko tu više ne vjeruje ni u šta. Niko ne zna šta nosi sljedeći dan. Ostaje samo da čekamo ili plutamo svijetom bez ideja, zagušeni u potpaljublju okeanskog broda na kome se, visoko negdje na gornjim palubama, neki u zlato optočeni moćnici otimaju oko kolača.

Ostaje samo da sačekamo „pobunu masa”, koja, kao što kaže ona priča s početka, uvijek uslijedi kad se hljeb pobrka sa kolačima.

I tada ćemo svi moći da zapjevamo onu pjesmu kojom se završava film sa ironičnim nazivom „Beli Beli Svet“, a koja, podsjetiću vas, počinje ovako: Doći ćemo mi kod vas, reći ćemo, evo nas… Ne bi bilo loše da je ovi sa gornjih svjetskih paluba odslušaju do kraja.

Budi prvi koji komentariše

Ostavi komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena




Ovo veb mesto koristi Akismet kako bi smanjilo nepoželjne. Saznajte kako se vaši komentari obrađuju.